„Kako nije bila s tobom?! ČULA SAM NJEN GLAS! REKLA MI JE DA SI JE OSTAVIO DA SE UTOPI!“, vrištala sam na njenog dečka Nikolu, dok su policajci pokušavali da me smire. On je stajao pored službenog automobila, mokre kose i prljavih pantalona, tvrdeći da je tek saznao za nesreću. Rekao je da se sa mojom kćerkom Anom posvađao na rođendanu i da je ona otišla sa prijateljicom. Policajac ga je upitao kako je završio mokar ako nije bio u automobilu. Nikola je odgovorio da je pokušao pomoći kada je ugledao vozilo u rijeci. Nisam mu vjerovala ni jednu jedinu riječ. A onda je jedan vatrogasac prišao policajcu noseći Aninu torbicu, pronađenu na zadnjem sjedištu automobila.
Potraga je trajala cijelu noć. Reflektori su osvjetljavali rijeku, a ja sam stajala na obali i dozivala svoje dijete, nadajući se da će mi odgovoriti. Svaki put kada bi čamac zastao, srce bi mi se stegnulo. Oko četiri sata ujutru policajac mi je rekao da su pronašli jedan ženski kaput zakačen za granje nekoliko stotina metara nizvodno. Prepoznala sam ga odmah. Kupila sam ga Ani prošle zime. Sjela sam na mokru zemlju i počela da plačem. Moj muž držao me je za ramena, govoreći da moramo vjerovati da je živa. U tom trenutku zazvonio mi je telefon. Nepoznat broj. Javila sam se, a ženski glas upitao me je: „Da li ste vi Anina majka?“
„JESAM! GDJE JE MOJE DIJETE?!“ Žena mi je rekla da je njen muž, ribar, pronašao mladu djevojku na obali, skoro kilometar nizvodno od mjesta nesreće. Bila je promrzla, povrijeđena i iscrpljena, ali živa. Odvezli su je u najbližu ambulantu. Nisam čekala da žena završi. Potrčala sam prema automobilu, dok je muž javljao policiji dobre vijesti. Kada smo stigli u ambulantu, ugledala sam Anu umotanu u ćebe, sa zavojem na čelu. Čim me je vidjela, počela je nekontrolisano da plače. Zagrlila sam je i ponavljala: „Tu sam, ljubavi moja, mama je tu.“ Međutim, kada sam spomenula Nikolu, moje dijete se ukočilo i izgovorilo: „Mama, on je htio da svi misle da sam mrtva.“
Ana mi je ispričala da je na rođendanu saznala da je Nikola mjesecima vara sa djevojkom iz njihovog društva. Posvađali su se i krenuli kući. Nikola je bio bijesan, vozio je prebrzo i odbijao da je pusti da izađe iz automobila. Molila ga je da uspori, ali on je još jače pritiskao gas. Na jednoj krivini izgubio je kontrolu i automobil je probio zaštitnu ogradu. Kada su završili u rijeci, Nikola je uspio otvoriti svoja vrata i izaći. Ana je ostala zaglavljena zbog deformisanih suvozačevih vrata. Pozvala je mene, a zatim pokušala da se prebaci na njegovo sjedište. Telefon joj je ispao u vodu, ali je uspjela izaći kroz otvorena vrata prije nego što je automobil potpuno potonuo.
Najstrašnije je bilo ono što se dogodilo poslije. Ana je isplivala na površinu i ugledala Nikolu na obali. Vrištala je i molila ga da joj pomogne. On ju je pogledao, okrenuo se i potrčao prema putu. „Mama, gledao me je dok sam se borila za vazduh. Znao je da sam živa, ali nije htio da mi pomogne.“ Riječna struja odnijela ju je nizvodno. Uspjela je da se uhvati za granje i nekako izvuče na obalu, gdje je izgubila svijest. Dok je govorila, policajac je zapisivao svaku njenu riječ. Nikola je u međuvremenu davao izjavu u stanici. Kada su mu saopštili da je Ana pronađena živa, promijenio je priču i priznao da je ipak bio za volanom.
Tvrdio je da se toliko uplašio da nije znao šta radi. Govorio je da je mislio da se Ana utopila i da je zato pobjegao. Međutim, snimak nadzorne kamere sa obližnje benzinske pumpe pokazao je da je odmah nakon nesreće stigao tamo, pozvao prijatelja i tražio da mu donese suvu odjeću. Policiju nije pozvao. Još gore, prijatelju je poslao poruku: „Ako te budu pitali, reci da sam cijelu noć bio kod tebe.“ Kada su istražitelji pronašli tu poruku, postalo je jasno da je svjesno pokušavao prikriti svoju ulogu u nesreći. Protiv njega je pokrenut postupak, a Ana je narednih sedmica prolazila kroz težak fizički i psihički oporavak.
Jednog popodneva, nekoliko mjeseci kasnije, Nikola je došao pred našu kuću. Donio je veliki buket ruža i molio me da mu dozvolim da razgovara sa Anom. Rekao je da je voli i da nikada sebi neće oprostiti ono što se dogodilo. Ana je izašla na vrata. „Znaš li šta sam mislila dok sam se davila? Da ćeš se vratiti po mene. Čak i tada sam vjerovala da me voliš.“ Nikola je počeo da plače. „Bio sam prestravljen, nisam znao šta radim.“ Ana ga je pogledala i odgovorila: „Znao si da trčiš po suvu odjeću, znao si da smisliš laž za policiju. Samo nisi znao da se vratiš po mene.“ Zatvorila je vrata.
Danas je prošlo dvije godine od nesreće. Moja Ana završava fakultet, ponovo se smije i polako je savladala strah od vožnje. Svake godine na dan nesreće posjetimo ribara i njegovu suprugu, ljude kojima dugujem život svog djeteta. Prošlog novembra Ana mu je donijela tortu i rekla: „Vi ste mi poklonili drugi rođendan.“ Dok sam ih gledala kako se grle, suze su mi same krenule. Nikada neću zaboraviti onaj telefonski poziv iz automobila koji je tonuo. Ali još manje ću zaboraviti drugog čovjeka, potpunog stranca, koji je usred hladne noći ostavio sve što je radio da bi spasio moje dijete. Jer onaj koji joj se zaklinjao u ljubav ostavio ju je da umre, a čovjek koji je nikada ranije nije vidio učinio je sve da preživi.
