„U kakvoj bolnici?!“, upitala sam, gledajući čas majku, čas vjerenika. Marko je problijedio, a majka je prekrstila ruke kao da je jedva čekala da sve izađe na vidjelo. Otac je nastavio: „Sinoć mi je tvoja majka rekla da je Marku pozlilo i da ga je odvezla na hitnu. Kada sam jutros nazvao da pitam kako je, rekao mi je da je prespavao kod nas jer nije mogao voziti.“ Pogledala sam Marka. Veče prije rekao mi je da ide kod prijatelja da gledaju utakmicu. „Znači, svima ste ispričali različite priče?“, upitala sam. Majka je ustala i otišla u spavaću sobu. Vratila se noseći njegovu košulju i sat koji sam mu poklonila za rođendan. „Evo, neka ti sada objasni zašto je ovo ostalo kod mene!“
Marko je skočio sa stolice. „DOSTA JE BILO!“, povikao je prema mojoj majci. „Ti si me zvala da dođem! Ti si sve započela!“ U prostoriji je nastao haos. Moja tetka pokušavala je smiriti situaciju, a otac je stajao nepomično, kao da ne vjeruje šta sluša. Majka je tada priznala da se posljednja četiri mjeseca tajno sastajala s mojim vjerenikom. Rekla je da među njima nije bilo ništa ozbiljno, da su oboje bili usamljeni i da se sve dogodilo spontano. „SPONTANO?!“, povikala sam. „Za dva mjeseca trebalo je da se udam za njega! Birala si sa mnom vjenčanicu, a onda odlazila da se sastaješ s njim?“ Majka je spustila pogled, ali ono što je Marko zatim izgovorio bilo je još gore.
„Nije ti rekla zašto je danas odlučila sve priznati“, rekao je. „Sinoć sam joj saopštio da više ne želim da se viđamo. Rekao sam da se ženim tobom i da mora prestati da me zove.“ Majka je odjednom počela vikati da laže, da joj je obećavao zajednički život i da će otkazati vjenčanje. Tada sam shvatila zašto je izabrala porodični ručak da mi sve kaže. Nije je mučila savjest. Bila je bijesna jer je Marko odlučio ostati sa mnom. Željela je da ga izgubim, baš kao što ga je izgubila ona. Otac je prišao majci i upitao je samo jedno: „Jesi li zbog njega prošlog mjeseca htjela da se razvedemo?“ Nije odgovorila. Sjela je i počela plakati.
Uzela sam torbu i krenula prema vratima. Marko je potrčao za mnom, govoreći da me voli i da možemo sve riješiti. Okrenula sam se i skinula vjerenički prsten koji sam prethodno ostavila na stolu, pa mu ga pružila. „Ovo uzmi. A mojoj majci reci neka se ne brine. Više vam ne stojim na putu.“ Izašla sam iz kuće i otišla kod najbolje prijateljice. Tek kada sam sjela na njen kauč, počela sam jecati. Nisam izgubila samo čovjeka za kojeg sam se trebala udati. Izgubila sam i majku kojoj sam svakodnevno pričala svoje tajne. Sjetila sam se kako me posljednjih mjeseci stalno ispitivala gdje je Marko, kada radi i kada putuje. Mislila sam da se interesuje za naš život. Sada sam razumjela zašto je željela znati svaki njegov korak.
Tri dana kasnije otac me pozvao. Rekao je da se majka odselila kod svoje sestre. Nakon trideset godina braka nije mogao podnijeti da je gleda. Zamolio me da dođem jer želi nešto da mi kaže. Kada sam stigla, zatekla sam ga kako sjedi za kuhinjskim stolom, okružen našim porodičnim fotografijama. „Znaš li šta me najviše boli?“, upitao je. „Sinoć sam je pitao zašto je to učinila. Rekla mi je da se pored Marka osjećala mladom i poželjnom.“ Otac je zaplakao. „Trideset godina sam radio da vama dvjema ništa ne nedostaje.“ Zagrlila sam ga. Prvi put u životu vidjela sam svog oca potpuno slomljenog. Tog dana više nismo bili samo otac i kćerka. Bili smo dvoje ljudi koje su izdali oni kojima smo najviše vjerovali.
Marko je narednih sedmica pokušavao da me vrati. Dolazio je ispred mog posla, slao cvijeće i zvao prijateljicu da posreduje između nas. Jednog popodneva sačekao me ispred zgrade i rekao da ga je moja majka zavela, da je bila uporna i da je on samo napravio veliku grešku. „Četiri mjeseca nisu greška“, odgovorila sam. „Četiri mjeseca si se vraćao meni, gledao me u oči i planirao naše vjenčanje.“ Tada mi je priznao da je nekoliko puta pokušao prekinuti njihov odnos, ali da mu je majka prijetila da će mi sve ispričati. Nisam ga više željela slušati. Otkazala sam salu, fotografa i sve što smo rezervisali za svadbu. Izgubila sam dio uplaćenog novca, ali sam bila zahvalna što sam istinu saznala prije nego što sam izgovorila sudbonosno „da“.
Pola godine kasnije majka me zamolila da se nađemo. Došla je u mali kafić, bez šminke, vidno smršala. Rekla je da se kaje, da je izgubila muža, kćerku i poštovanje porodice. Marko je nakon svega prekinuo svaki kontakt s njom. „Molim te, nemoj me mrziti. Ja sam ipak tvoja majka“, rekla je kroz suze. Pogledala sam je i odgovorila: „Upravo zato me toliko boli. Od nepoznate žene mogla sam očekivati izdaju. Od tebe nikada.“ Pitala me hoću li joj ikada oprostiti. Rekla sam da ne znam. Nisam željela provesti život u mržnji, ali nisam mogla ni nastaviti naš odnos kao da se ništa nije dogodilo. Otišla sam iz kafića bez zagrljaja. Toga dana nisam bila spremna za pomirenje.
Danas su prošle dvije godine. Otac i majka su se razveli, a ja sam pronašla novi stan i ponovo počela živjeti bez straha da će me neko koga volim poniziti. Sa majkom povremeno razgovaram, ali naš odnos više nikada nije bio isti. Marko se nedavno oženio, a vijest me iznenađujuće malo pogodila. Najteži trenutak dogodio se kada sam jednog dana u ormaru pronašla fotografiju sa probe vjenčanice. Majka je stajala pored mene, nasmijana, dok sam ja držala buket i zamišljala budućnost. Na poleđini fotografije njenim rukopisom pisalo je: „Mojoj djevojčici, da uvijek bude srećna.“ Dugo sam gledala te riječi, a onda sklonila fotografiju. Nisam mogla izbrisati lijepo djetinjstvo koje mi je pružila, ali ni zaboraviti ono što mi je kasnije učinila. Jer najteže nije kada ti ljubavnik slomi srce. Najteže je kada zbog njega više ne znaš kako da pogledaš vlastitu majku.
