Došla je četvrta srijeda, a ja sam već na ulazu u bolničko odjeljenje primijetila da nešto nije u redu. Markov krevet bio je prazan, posteljina uredno složena, a na ormariću nije bilo njegovih stvari. Osjetila sam kako mi srce ubrzano lupa. Prišla sam medicinskoj sestri i upitala gdje je premješten. Pogledala me je sa žaljenjem i rekla: „Marko je sinoć hitno prebačen na intenzivnu njegu. Imao je ozbiljne komplikacije.“ Nisam mogla progovoriti. Samo sam pitala je li živ. „Jeste, ali stanje je teško.“ Sjela sam na stolicu u hodniku i počela plakati. U tom trenutku iz ordinacije je izašao doktor koji ga je liječio. Prepoznao me je i rekao: „Vi ste djevojka koja ga svake srijede posjećuje? Moram vam nešto pokazati.“
Odveo me je do male prostorije i pružio mi papir. Bio je to crtež bolničkog prozora, a ispod njega nekoliko rečenica ispisanih nesigurnom rukom. „Ovo je nacrtao juče, prije nego što mu se stanje pogoršalo“, objasnio je. Na papiru je pisalo: „Ako danas ne dočekam jutro, recite Ani da su mi njene četiri srijede bile ljepše od posljednje četiri godine.“ Pokrila sam lice rukama. Doktor je sačekao da se smirim, a zatim mi rekao da je Marko danima odbijao razgovarati o budućnosti, ali da je poslije mojih posjeta ponovo počeo pitati za liječenje, oporavak i mogućnost da nastavi fakultet. „Nemojte misliti da ga možete spasiti samo svojom dobrotom“, rekao je. „Ali nemojte ni potcijeniti koliko mu znači što nije sam.“
Zamolila sam da ga vidim. Doktor mi je objasnio da posjete na intenzivnoj njezi imaju stroga pravila, ali da će provjeriti mogu li nakratko ući. Poslije pola sata dobila sam dozvolu. Marko je ležao priključen na aparate, blijed i iscrpljen. Njegovo lice gotovo nisam prepoznala. Prišla sam krevetu, a on je polako otvorio oči. „Zakasnila si“, prošaputao je. Pokušala sam se nasmijati, ali suze su me izdale. „Nisam. Danas je srijeda i tu sam.“ Slabo je stegao moju ruku. „Mislio sam da nećeš doći kada saznaš koliko je loše.“ Rekla sam mu da nisam obećala dolaziti samo kada je dobro. Tada je okrenuo glavu prema zidu i počeo tiho plakati.

Sljedećih dana dolazila sam kad god je bilo dozvoljeno. Markovo stanje se polako stabilizovalo, ali pred njim je još bilo mnogo liječenja. Jednog popodneva ispričao mi je zašto ga prijatelji više nisu posjećivali. U početku su dolazili redovno, donosili mu knjige i pričali o fakultetu. Kako su mjeseci prolazili, posjete su postajale sve rjeđe. Neki nisu znali šta da mu kažu, drugi su imali obaveze, a nekoliko njih jednostavno je prestalo odgovarati na poruke. „Ne ljutim se“, rekao je. „Samo mi je teško kada vidim fotografije njihovih druženja, a mene više niko ni ne spominje.“ Upitala sam ga za roditelje. Majka mu je umrla nekoliko godina ranije, a otac je radio u inostranstvu i dolazio koliko je mogao.
Kada je otac saznao da Marko ponovo ima ozbiljne komplikacije, vratio se kući. Upoznali smo se u bolničkom hodniku. Bio je umoran čovjek, grubih ruku, koji je pokušavao sakriti suze. „Moj sin stalno govori o vama“, rekao je. „Kaže da ste mu vratili želju da ustane iz kreveta.“ Bilo mi je neprijatno da primam takvu zahvalnost. Nisam učinila ništa veliko, samo sam dolazila i razgovarala s njim. Markov otac je tada priznao da se osjećao krivim jer je zbog posla često bio odsutan. Obećao je sinu da će pokušati drugačije organizovati život. Njih dvojica su nakon dugo vremena počeli otvoreno razgovarati. Marko mi je kasnije rekao da mu je taj razgovor značio gotovo koliko i dobre vijesti od doktora.

Prošlo je šest mjeseci. Marko je završio planirani ciklus liječenja i kontrolni nalazi pokazali su dobar odgovor na terapiju, mada su redovne kontrole i dalje bile neophodne. Jedne srijede došla sam u bolnicu i ponovo zatekla prazan krevet. Ovoga puta nisam se uplašila jer me je na ormariću čekala poruka: „Pogledaj kroz prozor.“ Prišla sam prozoru i ugledala ga kako stoji u bolničkom dvorištu, u jakni, s malim buketom cvijeća. Prvi put otkako smo se upoznali čekao je on mene. Sišla sam niz stepenice gotovo trčeći. Zagrlio me je i rekao: „Danas me otpuštaju kući.“ Plakala sam od sreće, a on se smijao i ponavljao da ne moram više svake srijede dolaziti u bolnicu.
Narednih mjeseci nastavili smo se viđati. Marko je polako vraćao snagu, počeo šetati i ponovo razmišljati o studijama. Pomogla sam mu da kontaktira fakultet i sazna kako može nastaviti školovanje poslije prekida. Nismo razgovarali samo o bolesti. Pričali smo o muzici, filmovima, putovanjima i svemu što smo željeli doživjeti. Jedne večeri priznao mi je da se zaljubio u mene još tokom naše druge srijede. Ostala sam zatečena, jer sam i sama već osjećala nešto više od prijateljstva. Ipak, dogovorili smo se da ne žurimo. Njegov oporavak bio je važan, a oboje smo željeli da naš odnos nastane iz stvarnih osjećanja, ne samo iz teških bolničkih dana.

Danas su prošle četiri godine od našeg prvog susreta. Marko je nastavio fakultet i završio arhitekturu, a ja sam postala medicinska sestra. Njegove kontrole su i dalje dio našeg života, ali više ne živimo u stalnom strahu. Prošle srijede odveo me je ispred bolnice u kojoj smo se upoznali. Iz torbe je izvadio stari crtež prozora koji mi je doktor pokazao onog teškog dana. Na poleđini je dopisao: „Nekada sam čekao srijedu da bih imao razlog za osmijeh. Danas želim da s tobom dočekam sve dane koji su pred nama.“ Zatim je kleknuo i zaprosio me. Zagrlila sam ga prije nego što je stigao završiti pitanje. Nisam mu obećala da ću ga spasiti od bolesti, jer to niko nije mogao garantovati. Obećala sam samo da neće biti sam. A nisam ni slutila da će upravo čovjek kojeg sam upoznala u bolničkom krevetu jednoga dana postati moja najveća ljubav.






















