Taj čovjek je bio grobar. Shvatio sam to kada je zastao ispred grobljanske kapije, izvadio iz džepa veliki svežanj ključeva i otključao mala službena vrata. Djevojka i ja prolazili smo nekoliko koraka iza njega. Starac je spustio bocu vina na kamenu ogradu, pažljivo obrisao crnu ružu rukavom i krenuo prema jednom grobu. Nešto me natjeralo da zastanem. „Hajde, zakasnićemo“, rekla je djevojka, ali nisam je poslušao. Posmatrao sam starca kako kleči pred spomenikom, iako je zemlja bila mokra. Izvadio je iz torbe dvije čaše, natočio vino i jednu spustio pored fotografije na spomeniku. Zatim je izgovorio nešto zbog čega sam osjetio knedlu u grlu: „Evo me, ljubavi. Donio sam ti ono što smo pili na našoj posljednjoj godišnjici.“
Prišao sam bliže i primijetio da na spomeniku stoji ime Marija, a ispod njega datum smrti od prije sedam godina. Starac je govorio kao da njegova žena sjedi pored njega. Pričao joj je o hladnom vremenu, o tramvaju koji je kasnio i o ljudima koji su ga tog jutra vrijeđali. „Nisam se ljutio, Marija. Nisu oni znali zašto mi treba vino“, rekao je. Djevojka me je povukla za rukav. „Nemoj ga uznemiravati.“ Ali tada je starac pokušao ustati, izgubio ravnotežu i pao na koljena. Potrčao sam prema njemu. Pomogao sam mu da sjedne na klupu. Ruke su mu drhtale, a kada sam mu ponudio vodu, zahvalio mi je i tiho rekao: „Nisam danas ništa jeo.“
Izvadio sam novčanik i ponudio mu novac, ali ga je odbio. „Ne treba meni milostinja, sinko. Treba mi samo malo vremena da se odmorim.“ Upitao sam ga zašto onda prosi na trgu. Pogledao je prema grobu i odgovorio: „Zato što svakog osamnaestog u mjesecu želim donijeti Mariji bocu njenog omiljenog vina i jednu tamnu ružu. Penzija mi jedva pokrije sobu, račune i lijekove.“ Rekao je da je nekada radio kao grobar, ali sada, zbog bolesnih nogu, jedva dolazi do groblja. „Danas bi nam bila četrdeset osma godišnjica braka“, dodao je. „Uvijek smo je slavili uz čašu vina. Otkako je umrla, slavim je sam.“ Djevojka je sjela pored njega i zaplakala.

Pitao sam ga ima li djecu. Lice mu se promijenilo. „Imam sina. Živi u Zagrebu, ali pet godina nismo razgovarali.“ Ispričao nam je da su se posvađali poslije Marijine smrti. Sin je želio prodati porodični stan, a starac nije mogao pristati jer je u njemu proveo gotovo četrdeset godina. Na kraju je zbog dugova ipak morao otići, a sin mu je zamjerio što ranije nije prihvatio pomoć. „Rekao mi je da sam tvrdoglav i da više ne želi slušati moje probleme.“ Zatim je pokazao staru fotografiju na kojoj su on, supruga i mladić od dvadesetak godina. Djevojka je naglo ustala kada je ugledala fotografiju. „Čekajte, kako se vaš sin preziva?“ upitala je. Starac je izgovorio prezime, a ona je problijedjela.
„To je moj profesor s fakulteta“, rekla je. „Znam ga dobro. Često nam priča o majci, ali nikada ne spominje oca.“ Starac je spustio glavu. „Vjerovatno ga je sramota.“ Djevojka je odmah izvadila telefon i pronašla profesorov broj koji je imala zbog studentskog projekta. Pokušao sam je zaustaviti, misleći da nije naše da se miješamo, ali starac joj je tiho rekao da nazove. Telefon je dugo zvonio. Kada se profesor javio, djevojka mu je objasnila gdje se nalazimo i koga smo upoznali. Nastala je tišina. Zatim se začuo muški glas: „Je li moj otac dobro?“ Starac je pružio ruku prema telefonu, ali nije uspio izgovoriti ni riječ.

Profesor je stigao četrdesetak minuta kasnije. Vidio sam kako zastaje na kapiji i posmatra starca koji sjedi pored majčinog groba. Nije odmah prišao. Onda je pogledao dvije čaše vina i crnu ružu. „Tata, zar još uvijek dolaziš svakog mjeseca?“ upitao je. Starac je klimnuo glavom. „Obećao sam joj da je nikada neću zaboraviti.“ Sin je sjeo pored njega i počeo plakati. Rekao je da ga godinama muči njihova svađa, ali da nije znao kako ponovo započeti razgovor. Otac mu je priznao da je nekoliko puta dolazio pred njegovu zgradu, ali nije imao hrabrosti pozvoniti. „Mislio sam da me ne želiš vidjeti“, rekao je. Sin ga je zagrlio i odgovorio: „Mislio sam isto za tebe.“
Tog popodneva profesor je odveo oca svojoj kući. Prije odlaska prišao mi je, zahvalio i pitao gdje smo ga pronašli. Kada sam ispričao kako su ga ljudi na trgu ponižavali i pljuvali, lice mu se sledilo. „Moj otac je cijelog života radio najteže poslove da bih ja završio fakultet“, rekao je. „A ja nisam ni znao kako danas živi.“ Ponudio mi je novac, ali sam odbio. Zamolio sam ga samo da više ne dozvoli da njegov otac sam proslavlja godišnjicu braka. Nekoliko sedmica kasnije djevojka mi je pokazala fotografiju koju joj je profesor poslao. Na njoj su on i otac sjedili za kuhinjskim stolom, nasmijani, s Marijinom fotografijom između njih.

Prošla je godina dana. Jednog jutra ponovo sam prolazio glavnim zagrebačkim trgom i ugledao poznatog starca. Ovoga puta nije prosio. Nosio je uredan kaput, a pored njega hodao je njegov sin. U ruci je držao crnu ružu. Prišao sam da ga pozdravim, a on me odmah prepoznao. „Sinko, danas nam je četrdeset deveta godišnjica“, rekao je. „Idemo Mariji odnijeti cvijet.“ Sin ga je uhvatio pod ruku i dodao: „Sada idemo zajedno.“ Gledao sam ih kako odlaze prema tramvaju i sjetio se onih ljudi koji su ga nazivali pijancem. Tog dana naučio sam da čovjek koji prosi ne mora tražiti novac za porok. Ponekad samo pokušava sačuvati posljednju uspomenu na nekoga koga je volio čitavog života. A najtužnije je što ga je jedan grad osuđivao zbog boce vina, ne znajući da je svaka kap bila namijenjena ženi koja je već sedam godina počivala pod zemljom.






















