Stižem kući, otključavam vrata i zatičem djevojku kako sjedi na podu moje dnevne sobe, drži telefon u rukama i plače. Na stolu je stajala otvorena tegla eurokrema, a pored nje tanjir s jednom jedinom palačinkom. „Šta ti još radiš ovdje? Rekao sam ti da zaključaš kada odeš!“ povikao sam. Podigla je pogled i odgovorila: „Čekala sam da se vratiš. Moramo razgovarati.“ Bio sam bijesan. Zbog jedne glupe rasprave o namazu otišao sam iz stana kao uvrijeđeno dijete, a sada sam očekivao da me ona moli za oproštaj. Umjesto toga, ustala je, obrisala suze i rekla: „Marko, znaš li ti uopšte zašto sam rekla da ne mogu jesti tvoje palačinke?“ Odbrusio sam da me ne zanimaju njena objašnjenja. Tada je iz torbe izvadila nešto zbog čega sam momentalno zaćutao.
Bila je to mala kutija s lijekovima i nalaz iz bolnice. Spustila ih je na sto i rekla: „Prije dva mjeseca završila sam na hitnoj zbog jake alergijske reakcije. Doktori su utvrdili da sam alergična na lješnike.“ Pogledao sam teglicu eurokrema koju sam koristio. Na deklaraciji su jasno bili navedeni lješnici. „Ali rekla si da hoćeš Nutellu!“ odgovorio sam zbunjeno. „Rekla sam da mogu jesti samo onaj namaz za koji sam provjerila sastav. Nisi me ni saslušao do kraja.“ Nisam znao šta da kažem. Ispričala mi je da postoje proizvodi različitog sastava i da svaki mora posebno provjeravati. „Mogao si me samo pitati šta smijem jesti. Umjesto toga, bacio si sve u smeće i otišao.“ Spustio sam pogled prema podu, osjećajući kako me obuzima stid.
„Zašto mi ranije nisi rekla za alergiju?“ upitao sam. Pogledala me je razočarano. „Pokušala sam prošle sedmice, ali si me prekinuo jer si gledao utakmicu.“ Sjetio sam se tog razgovora. Zaista mi je nešto govorila o bolnici i hrani, a ja sam joj rekao da ćemo pričati kasnije. Nikada se nisam vratio na tu temu. Prišla je prozoru i nastavila: „Nije meni problem što nisi kupio određeni namaz. Problem je što si se ponašao kao da te namjerno ponižavam.“ Pokušao sam se opravdati da sam proveo sat vremena spremajući joj doručak. „A zar misliš da je meni bilo lako reći ti da ne smijem jesti nešto što si napravio?“ upitala je. Prvi put sam shvatio koliko sam pogrešno razumio čitavu situaciju.

Sjeo sam na kauč i zamolio je da mi ispriča sve o svojoj alergiji. Objasnila mi je kako je tokom jedne proslave pojela kolač u kojem su bili lješnici. U početku je osjećala samo svrab, a zatim su joj otekle usne i počela je teško disati. Hitna pomoć stigla je na vrijeme. Od tada nosi lijekove koje joj je ljekar propisao i strogo provjerava sastojke. „Najviše me plaši kada neko kaže da pretjerujem“, priznala je. „Ljudi misle da sam razmažena, a ja samo pokušavam izbjeći novu reakciju.“ Sjetio sam se kako sam je nazvao izbirljivom kada je odbila palačinke. Osjetio sam takvu neprijatnost da nisam mogao podići pogled. „Oprosti mi“, rekao sam. „Nisam imao pravo tako reagovati.“
Mislio sam da će se naš razgovor tu završiti, ali ona je sjela naspram mene i rekla: „Nije ovo prvi put, Marko.“ Pogledao sam je iznenađeno. Podsjetila me je kako sam prije nekoliko sedmica napustio restoran jer joj se nije svidjelo jelo koje sam naručio za nju. Zatim na večer kada sam se naljutio zato što je otkazala izlazak zbog migrene. „Svaki put kada nešto nije po tvome, ti odeš i ostaviš me da razmišljam šta sam pogriješila.“ Pokušao sam nešto reći, ali sam zastao. Bila je u pravu. Nisam je vrijeđao niti joj prijetio, ali sam odlaskom kažnjavao svako njeno neslaganje. „Ne želim vezu u kojoj moram paziti na svaku riječ da te ne naljutim“, rekla je.

Tada mi je priznala da je tokom mog odsustva pozvala sestru i zamolila je da dođe po nju. „Nisam ostala da te čekam zbog palačinki“, rekla je. „Ostala sam jer sam željela da ti objasnim zašto odlazim.“ Srce mi je preskočilo. „Kako misliš odlaziš?“ upitao sam. Pokazala je prema torbi pored vrata. U njoj su već bile spakovane njene stvari. Molio sam je da ne donosi odluku dok smo oboje uznemireni. „Marko, razmišljam o ovome već mjesec dana“, odgovorila je. „Volim te, ali ljubav nije dovoljna ako se stalno osjećam krivom.“ Prvi put nisam imao spreman odgovor. Sjedio sam i gledao ženu koju sam volio, shvatajući da je nisam izgubio zbog eurokrema, nego zbog vlastitog ponašanja.
Njena sestra stigla je pola sata kasnije. Pomogao sam joj da odnese torbu do automobila. Prije odlaska zagrlila me je i rekla da joj treba vrijeme. Nisam je pokušavao zadržati na silu. Narednih dana razmišljao sam o svemu što mi je rekla. Nazvao sam je tek poslije sedmice i pitao možemo li razgovarati. Pristala je da se nađemo u kafiću. Ovoga puta nisam nosio cvijeće niti poklone. Rekao sam joj da sam počeo razgovarati sa stručnjakom o tome zašto burno reagujem kada stvari ne idu po mom planu. Nisam tražio da mi odmah oprosti. Samo sam želio da zna da sam konačno razumio problem. Saslušala me je, zahvalila na iskrenosti i rekla da još nije spremna vratiti se.

Prošlo je šest mjeseci. Nismo se pomirili, ali smo se rastali bez mržnje. Ona je nastavila svoj život, a ja sam naučio nešto što mi niko ranije nije uspio objasniti. Danas, kada nekome spremam hranu, prvo pitam šta voli i šta smije jesti. Kada se ne slažem s nekim, pokušavam razgovarati umjesto da demonstrativno odlazim. Nedavno sam u prodavnici ugledao teglu istog eurokrema zbog kojeg je sve počelo. Stajao sam ispred police i sjetio se tanjira koji sam ljutito bacio u smeće. Tada sam shvatio koliko je besmislen bio moj ponos. Mislio sam da me djevojka ponižava jer neće pojesti moje palačinke. A zapravo sam ja ponizio nju kada sam odbio saslušati objašnjenje. Izgubio sam vezu ne zato što nisam znao napraviti dobar doručak, nego zato što nisam znao prihvatiti jedno obično „ne“.






















