Oglasi - Advertisement

Kada je bogata udovica otvorila vrata spavaće sobe, seljak je zavukao ruku u džep i izvadio malu crvenu kutijicu. Žena je problijedjela. „ŠTA JE TO? VALJDA NISTE POMISLILI DA ĆETE ME VEČERAS ZAPROSITI?!“ Seljak se nasmijao i otvorio kutijicu. Unutra je bio zlatni prsten s velikim zelenim kamenom. „Gospođo, nisam došao da vas prosim. Došao sam da vam vratim nešto što pripada vašoj porodici.“ Udovica se uhvatila za dovratak. Taj prsten nije vidjela punih dvadeset godina, otkako je nestao iz njene kuće. „ODAKLE VAM TO?!“ povikala je, zaboravljajući na večeru, vino i sve ono zbog čega ga je pozvala.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Seljak se zvao Milan, imao je pedeset dvije godine i živio je skromno, na imanju udaljenom dvadesetak kilometara. Udovica Vera bila je deset godina starija, ali toliko dotjerana da su se muškarci na pijaci okretali za njom. „Prije nego što počnete vikati, saslušajte me“, rekao je Milan. „Vaš pokojni muž dao je ovaj prsten mojoj majci.“ Vera je prasnula u smijeh. „MOJ MUŽ? VAŠOJ MAJCI? PA ŠTA JE ONA NJEMU BILA?!“ Milan je spustio pogled. „To ćete saznati, ali prvo mi recite zašto ste me večeras pozvali baš u spavaću sobu.“ Vera se zbunila. Prvi put poslije mnogo godina neko je nju natjerao da pocrveni.

„Mislila sam da ste slobodan čovjek i da se malo našalimo“, priznala je Vera. „A vi ste mi došli s pričom o pokojnom mužu!“ Milan se naslonio na stolicu. „Gospođo, vi mene već šest mjeseci kupujete pogledom, a ja vam prodajem samo jaja. Red je da jednom razgovaramo kao ljudi.“ Vera se nasmijala uprkos nervozi. „DOBRO, MILANE, IMATE LI VI JOŠ NEŠTO OSIM JAJA I TE KUTIJICE?“ „Imam“, odgovorio je. „Jednu istinu koja vam se možda neće svidjeti.“ Iz unutrašnjeg džepa izvadio je požutjelu fotografiju. Na njoj su stajali njen pokojni muž i mlada žena koju Vera nikada ranije nije vidjela.

Vera je uzela fotografiju i dugo je posmatrala. „Je li ovo vaša majka?“ Milan je klimnuo glavom. „Radila je kao kuharica u restoranu vašeg muža. Kada je ostala bez posla, pomogao joj je da kupi malu kuću. Prsten joj je dao kao zalog dok mu ne vrati pozajmicu.“ Vera je odmahnula glavom. „Moj muž nikada nije spominjao nikakvu pozajmicu.“ „Nije morao. Moja majka mu je vratila svaki dinar, ali on prsten nije uzeo nazad.“ Vera je sjela na krevet. „A ZAŠTO STE ČEKALI TOLIKE GODINE DA MI GA VRATITE?“ Milan je uzdahnuo. „Zato što sam tek nedavno pronašao njegovu poruku među majčinim stvarima.“

„Kakvu poruku?“ upitala je Vera. Milan joj je pružio presavijen papir. Na njemu je njen muž vlastitim rukopisom napisao da prsten pripada Veri i da ga je založio bez njenog znanja, kada je njegov restoran zapao u dugove. Milanova majka tada mu je pozajmila novac od prodaje naslijeđene zemlje. Prsten je ostao kod nje kao garancija, ali ga nikada nije prodala. Vera je čitala nekoliko puta. „Dvadeset godina sam vjerovala da sam taj prsten izgubila na putovanju“, prošaputala je. „A on me pustio da ga tražim po cijeloj kući!“ Milan nije ništa rekao. Nije došao da joj pokvari uspomenu na muža, nego da završi ono što njegova majka nije stigla.

Vera je iznenada ustala. „ČEKAJTE! VI STE ZNALI KO SAM JA SVE VRIJEME DOK SAM KUPOVALA JAJA?!“ „Znao sam od prvog petka“, priznao je Milan. „A zašto mi niste odmah vratili prsten?“ „Zato što nisam bio siguran kako da vam priđem. Vi ste dolazili nasmijani, zadirkivali me, a ja nisam htio da vam usred pijace pričam o pokojnom mužu.“ Vera ga je odmjerila od glave do pete. „Znači, pustili ste me da se šest mjeseci udvaram čovjeku koji je nosio moj prsten u džepu?“ Milan se nasmijao. „Nisam ga baš svakog petka nosio. Ali priznajem, dolazio sam ranije na pijacu samo da vas vidim.“

Vera je počela da se smije toliko glasno da su joj potekle suze. „PA VI STE GORI OD MENE! JA SAM MISLILA DA VAS ZANIMAM, A VI STE ČEKALI PRILIKU DA MI VRATITE NAKIT!“ Milan joj je prišao i ozbiljno rekao: „U početku jesam. Ali poslije sam shvatio da mi je petak najljepši dan u sedmici.“ Vera je zaćutala. „Jeste li oženjeni?“ „Nisam. Žena mi je umrla prije sedam godina.“ „Imate li nekoga?“ „Nemam.“ Vera ga je pogledala pravo u oči. „ONDA MI OBJASNITE ZAŠTO STOJIMO U SPAVAĆOJ SOBI I RAZGOVARAMO O KOKOŠKAMA, PRSTENJU I MRTVIM SUPRUŽNICIMA!“ Milan se prvi put iskreno zacrvenio.

Te večeri nisu završili u krevetu, nego za kuhinjskim stolom, uz večeru koja se odavno ohladila. Razgovarali su do dva ujutro. Vera je saznala da Milan ima dvije odrasle kćerke, a on da ona već godinama večera sama. Kada je krenuo kući, Vera ga je zaustavila na vratima. „Milane, sljedećeg petka nemojte mi prodavati jaja.“ On se zbunio. „Zašto?“ „ZATO ŠTO ĆETE MI IH DONIJETI U SUBOTU UJUTRO. I OSTAJETE NA DORUČKU!“ Tri mjeseca kasnije Milan se preselio kod Vere, a na pijaci su svi pričali kako je običan prodavac jaja osvojio bogatu udovicu. Kada bi ga prijatelji pitali čime ju je osvojio, Milan bi se samo nasmijao: „Ljudi moji, otišao sam da joj vratim prsten, a ona meni više nije dala da se vratim kući!“