Oglasi - Advertisement

„PRIJE NEGO ŠTO JE SAHRANIMO, SVI TREBA DA ČUJETE ŠTA MI JE NAŠA MARKA REKLA O SVOM SINU PRIJE NEGO ŠTO JE UMRLA!“, povikala je tetka Milena, držeći kovertu u rukama. Moj brat Goran istog trenutka prestao je vikati. „Tetka, nije ni vrijeme ni mjesto!“, rekao je i pokušao joj uzeti pismo. Ona se odmakla. „Upravo je vrijeme, jer si pred svima ponizio sestru koja je pet godina mijenjala tvojoj majci pelene!“ Gosti su zaćutali. Stajala sam pored kovčega, još uvijek potresena što me brat odgurnuo. Tetka je otvorila kovertu, izvadila nekoliko listova i počela čitati. Već poslije prve rečenice Goran je problijedio.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

„Moja kćerka Jelena nije mi uzela ni dinara. Ako neko poslije moje smrti bude tvrdio suprotno, želim da se zna istina.“ Tetka je zastala i pogledala mog brata. On je nervozno odmahivao glavom. „Mama nije bila pri sebi kada je to pisala!“ Tetka je nastavila: „Moj sin Goran godinama je dolazio po moju penziju. Govorio je da će vratiti novac, ali nikada nije vratio. Kada sam mu posljednji put odbila dati pare, rekao mi je da će sestru optužiti da me zapostavlja.“ Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju. Znala sam da je brat pozajmljivao novac, ali nisam znala da je majci prijetio. Još manje sam razumjela zašto mi je to prećutala.

„TO JE LAŽ!“, povikao je Goran. „Ona nije mogla ni olovku držati!“ Tada je tetka izvadila telefon. „Zato sam ja zapisivala dok mi je govorila. A pošto sam znala da ćeš ovako reagovati, sačuvala sam i njen glas.“ Pustila je snimak. Začuo se majčin slabašan glas: „Milena, nemoj da Jelena sazna dok sam živa. Ona će se opet posvađati s bratom zbog mene. Dovoljno se namučila.“ Prepoznala sam svaku riječ, svaki uzdah. Počela sam plakati. Goran je spustio pogled, a njegova supruga Vesna odmakla se od njega. Tada je tetka izgovorila nešto što niko od nas nije očekivao: „Gorane, tvoja majka je znala i za ono što si uradio prošle zime.“

Prošle zime majka je nekoliko dana bila u bolnici zbog upale pluća. Goran mi je tada rekao da je došao da je obiđe, ali da su mu zabranili posjetu. Tetka je sada otkrila da je tog dana od majke tražio da mu prepiše svoj dio porodične kuće. Kada je odbila, zaprijetio je da više nikada neće doći. „Zato je poslije plakala svaki put kada bi neko spomenuo njegovo ime“, rekla je tetka. Sjetila sam se kako me majka jednom uhvatila za ruku i zamolila da nikada ne napuštam kuću zbog brata. Nisam razumjela šta je mislila. Goran je sada stajao nasred dvorišta, bez riječi.

Njegova supruga Vesna tada je istupila pred sve. „Gorane, rekao si mi da ti sestra uzima majčinu penziju! Zbog toga sam i ja prestala dolaziti!“ Brat je pokušao nešto objasniti, ali ga je prekinula. „A gdje je novac koji si donosio kući?“ Nastala je neprijatna tišina. „Imao sam dugove“, priznao je konačno. „Mislio sam da ću ih brzo vratiti.“ Pogledala sam ga i upitala: „A zašto si mene optuživao?“ Odgovorio je tiho: „Jer bi svi inače pitali gdje sam potrošio novac.“ Nisam mogla vjerovati da je zbog svojih dugova pet godina puštao ljude da misle kako sam ja loša kćerka.

Tetka je vratila pismo u kovertu i rekla da se sahrana mora nastaviti. Prišla sam majčinom kovčegu, ali nisam imala snage ni da dodirnem drvo. Sve ono što sam godinama radila odjednom mi se vratilo pred oči: neprospavane noći, bolnički hodnici, hranjenje kašičicom i njeni pozivi kada bih nakratko izašla do prodavnice. Nisam očekivala zahvalnost, a najmanje sam očekivala da ću se na njenoj sahrani morati braniti. Goran mi je prišao i promucao: „Jelena, nisam mislio da će ovako ispasti.“ Pogledala sam ga i odgovorila: „Pet godina si imao da kažeš istinu. Izabrao si da me poniziš baš danas.“

Nakon sahrane tetka mi je predala majčinu bilježnicu. U njoj je zapisivala datume kada je Goran dolazio, koliko je novca uzimao i šta joj je govorio. Na posljednjoj stranici stajalo je: „Jelena mi je danas oprala kosu. Bila je umorna, ali mi je pjevala kao kad je bila mala. Bože, čuvaj mi je.“ Sjela sam na majčin krevet i zaplakala. Brat me je narednih dana neprestano zvao. Prvo je molio da se pomirimo, a onda tražio da mu dam bilježnicu jer, kako je rekao, porodica ne treba da se sramoti. Nisam mu je dala. Rekla sam da ćemo pitanja novca i nasljedstva riješiti uz odgovarajuću pravnu pomoć.

Prošlo je osam mjeseci. Goran i ja gotovo ne razgovaramo. Vesna se odselila od njega nakon što je saznala koliko je dugova skrivao. Ja sam se vratila poslu i polako učim živjeti bez svakodnevne brige o majci. Najteže mi padaju večeri, kada više nema njenog glasa iz sobe. Nedavno sam otvorila ormar i pronašla džemper koji mi je isplela prije nego što se razboljela. U džepu je bio papirić: „Kćeri, oprosti što sam često šutjela. Nikada nisi bila sama, čak ni kada sam ja bila preslaba da te zaštitim.“ Dugo sam ga držala u rukama. Tog trenutka shvatila sam da me brat nije najviše povrijedio uvredama na sahrani. Najviše me boljelo što je majka posljednje godine života provela strahujući da će poslije njene smrti rođeni sin uništiti i ono malo porodice što nam je ostalo.