Kažu da vrijeme liječi sve rane, ali postoji gubitak koji se ne može zacijeliti – gubitak voljene osobe. Četiri godine nakon što je njegova supruga Anna tragično preminula, Daniel Whitmore nije mogao odustati od nje. I dalje je spavao na njenoj strani kreveta, jer je osjećao da bi bilo kao izdati je. Ali kako život ide, tako dolazi i trenutak kada su duša i srce spremni za novi početak, iako to ne znači zaboraviti prošlost.
Daniel je bio muškarac koji je volio. Njegov brak sa Annom trajao je devet godina, ispunjenih ljubavlju i radošću, sve dok je sudbina nije zaustavila. Na jesen, u jednoj kišnoj novembarskoj noći, pijani vozač završio je njen život. Taj trenutak zauvijek je promijenio njegov svijet. Za njega je život nakon nje postao niz praznih dana, ispunjenih tugom i žaljenjem.
Mnogi su pokušavali pomoći. Njegovi prijatelji su ga pozivali na druženja, sestra je sugerirala terapiju, a šef je bio zabrinut zbog njegovih loših rezultata na poslu. Ali ništa od toga nije bilo važno za Daniela. On je bio zatvoren u svom svijetu tuge, vjerujući da zaboravljanje Annu predstavlja izdaju njezine memorije.
U njegovom svijetu postojala je samo Anna – njena pjevica dok je kuhala, miris njenog parfema na jastucima, i njene pjegice na nosu koje su se pojavljivale samo kad je bilo dovoljno sunčeve svjetlosti. Zadržao je te slike u sebi, jer su mu omogućavale da je održi živom u njegovom srcu. Zaboraviti je značilo bi da je zauvijek gubi.
I onda je u Danielov život ušla Claire Donovan. Upoznali su se na dobrotvornoj večeri koju je organizirala Danielova kompanija. Claire, novinarka, izvještavala je o događaju, i ubrzo su počeli razgovarati. Daniel je bio zapanjen njenom dubinom. Za razliku od drugih, ona nije postavljala pitanja tipa „Čime se bavite?“. Umjesto toga, njezina pitanja su bila promišljena, poput: „Zašto te zanima ovaj cilj?“.
„Zanimljivo je,“ pomislio je Daniel, „osjeća se kao da me ne pokušava popuniti nečim površnim, kao da želi ući u moj svijet.“
Kava koju su pili postala je nešto više – razgovori o životu, o prošlim ljubavima, i naravno, o Anni. Claire nije pokušavala zauzeti njeno mjesto. Nije insistirala da Daniel prestane pričati o svojoj pokojnoj ženi. Umjesto toga, bila je prisutna, tiha i strpljiva, čekajući da Daniel odluči kada će biti spreman za nešto novo.
Jedne večeri, nakon mjeseci prolaznih razgovora, Claire je izgovorila riječi koje su za njega bile i šokantne i lijepe: „Pričaš o njoj u sadašnjem vremenu. To znači da je ona još uvijek dio tebe.“
Daniel je osjetio kako mu srce brže kuca. Osjećao je olakšanje, kao da je netko napokon razumio njegovu tugu. Nije morao birati između prošlosti i budućnosti, jer je Claire bila netko tko nije tražio da ga zaboravi. Bila je tu, samo da bude s njim, bez pritisaka i bez žurbe.
Tijekom godine i pol dana, Daniel je počeo ponovno živjeti. Ponovno je trčao, kuhao, smijao se bez osjećaja krivnje. Claire je ostala uz njega, razumijevajući da njegova prošlost neće nestati, ali nije pokušavala istisnuti Annu iz njegova srca. Umjesto toga, bila je uz njega dok je pronalazio način da voli i nju, a da pritom ne zaboravi svoju prvu ljubav.
Nakon svih tih mjeseci, Daniel je zaprosio Claire. Suze su joj se nakupile u očima, a za njega je to bio trenutak nade. Osjećao je da mu srce ponovo kuca, da je ljubav opet tu, ali pitanje koje je uvijek imao bilo je – Jesam li izdaja svoje prve ljubavi, Annu, udajući se za nekog drugog?
Noć prije vjenčanja, Daniel je otišao na groblje Svete Marije s buketom ljiljana – Anninim omiljenim cvijećem. Na grobu, dok je kiša padala, šapnuo je: „Žao mi je. Ne znam šta radim. Volim je, ali i dalje volim tebe. Kako da prestanem?“
Dok je izgovarao ove riječi, čuo je glas iza sebe: „Nikad ne prestaješ. Samo naučiš da to nosiš drugačije.“
Okrenuo se i ugledao nepoznatu ženu. Zvala se Elena, a ona mu je ispričala svoju priču o gubitku brata. „Tuga nikada ne odlazi, samo promijeni oblik,“ rekla je, ostavljajući Daniela u tišini, ali i s osjećajem da nije sam.
Sljedeći dan, u kapeli, Daniel je stajao pred svećenikom, spreman na trenutak koji je značio novi početak, ali istovremeno nosio teret prošlih strahova. Kada su stigle riječi koje je toliko iščekivao: „Da li vi, Daniele Whitmore, uzimate ovu ženu za svoju zakonitu suprugu?“ srce mu je bilo na vrhuncu. „Da li to znači da moram napustiti sve druge, uključujući Annu?“
Sjećanja na Annu stisnula su ga, ali Claire mu je stisnula ruku i pogledom mu dala snagu. „Razumijem,“ šapnuo je, dajući odgovor koji će zauvijek oblikovati njegovu budućnost.
Vjenčanje je prošlo u smijehu, plesovima i zabavi, ali Daniel nije mogao prestati razmišljati – je li donio ispravnu odluku? Je li to bila istinska ljubav prema Claire, ili samo strah od samoće?
Nakon vjenčanja, na medenom mjesecu u Vermontu, tišina je postala Danielov najveći neprijatelj. Tijekom tih mirnih trenutaka, on je osjećao prisutnost Anni, kao da je ona tu, šaptom u njegovim mislima. Claire, ipak, nije bila naivna. Jednog jutra, dok su pijuckali kafu, upitala ga je:
„Nisi ovdje sa mnom, zar ne?“
Daniel je bio zbunjen, ali iskren: „Trudim se.“
Claire nije odustajala. „Jesi li se oženio sa mnom jer me voliš ili jer si se bojao biti sam?“
Njene riječi su bile kao udarac. Daniel nije mogao pobjeći od istine – dio njega je još uvijek nosio Annu sa sobom, a ta bol nije bila nešto što se moglo tek tako isprati.
Kako bi spasili svoj odnos, Claire je zakazala terapiju. Iako je Daniel bio otporan, zbog nje je pristao. I upravo tu, u maloj kancelariji s dr. Weiss, Daniel je prvi put shvatio nešto važno: „Tuga nije problem koji se rješava. To je promjena u načinu na koji voliš.“
Dr. Weiss mu je pomogla shvatiti da ne mora birati između Anni i Claire. Njegovo srce nije bilo polje za borbu; moglo je voljeti oba, samo na različite načine.
Nekoliko tjedana kasnije, Daniel je pronašao mir. Sjedio je u svojoj radnoj sobi i napisao pismo Anninog sjećanja. Kroz suze, pročitao ga je Claire, koja je čula sve njegove nesigurnosti i sumnje, ali nije odustajala od njega. S njom je bio voljan i spreman nastaviti dalje, bez zaborava, ali uz poštovanje prošlih ljubavi.
Na kraju, i Anna je bila dio njihove priče. Claire i Daniel su s godinama stvorili zajednički život, a ljubav koju su dijelili s Anninom memorijom postala je stabilna osnova njihove sreće. Daniel je, gledajući svoju kćer Grace, znao da je ljubav nešto što ne nestaje – ona se širi.
I tako, u tom prostranom krugu ljubavi, Daniel je shvatio da nije morao birati. Volio je Annu, volio je Claire, i to je bio mir.
