Marija nikada nije tražila savršenstvo. Sanjala je samo malo pažnje, malo ljubavi i miran život uz čovjeka koji je razumije.
Zato je, kada se pojavio Denis — šarmantan, uspješan i pažljiv muškarac, vjerovala da je sudbina konačno nagradila njeno strpljenje. Njihov susret bio je slučajan, gotovo filmski. Jednog kišnog popodneva, Denis ju je gotovo udario autom. Uplašena, zbunjena i mokra do kože, Marija je izgledala kao lik iz drame, a on — kao njen spasitelj.
„Dozvoli mi da ti se iskupim,“ rekao je tada, otvarajući prozor.
Bio je uporan, ljubazan i pun šarma. Sljedećeg dana, donio joj je novo odijelo i pozvao je na kafu.
Tako je počela priča za koju je vjerovala da će postati njena bajka.
U početku je sve djelovalo savršeno.
Denis je bio pažljiv, velikodušan i uvijek spreman da je iznenadi poklonom ili nježnom gestom.
Njene prijateljice su uzdisale:
„Zar on stvarno nema nijednu manu?“
Marija bi se samo nasmijala. „Ne,“ govorila je. „On je sačinjen od samih vrlina.“
Ali, kako to obično biva, savršene slike najprije počinju pucati po ivicama.
Jedne večeri, dok su večerali, Denis je primio poziv. Njegov izraz lica se promijenio, ton glasa postao je hladan, gotovo nervozan.
Nije objasnio ništa. Samo je rekao:
„Moram ići. Oprosti.“
I nestao.
Dva tjedna nije se javio.
Marija je mislila da je gotovo. No, kad se pojavio u njenom uredu s buketom ruža većim od nje same, sve je zaboravila. Njegov osmijeh, njegove riječi — sve su opet zvučale kao obećanje.
Denis ju je te večeri odveo izvan grada, u svoju vilu.
Mariji je srce ubrzano kucalo; mislila je da je čeka romantična noć.
Ali vrata su se otvorila i ušla je žena s dječakom koji je potrčao uzviknuvši:
„Tata!“
U trenutku, bajka je popucala.
„Ovo je moja bivša supruga, Laura… i moj sin, Elisha,“ rekao je Denis mirno.
Marija je zanijemila.
Sve u njoj govorilo je da ode — ali ostala je.
Kasnije je Denis objasnio da nije htio ništa kriti, da je “čekao pravi trenutak”.
Marija, koja je već bila zaljubljena, povjerovala je.
Nije željela biti ta koja osuđuje, već ona koja razumije.
Vremenom, Marija je počela provoditi sve više vremena s Denisovim sinom.
Čuvala ga je, hranila, čitala mu priče, trčala s njim u bolnicu kada bi imao napade bolova.
Denis je bio sve odsutniji, a ona je polako preuzimala ulogu tuđe majke.
Čak je i Laura, Denisova bivša supruga, počela slati poruke s listama obaveza: logoped u pet, bazen u osam,kupiti naočale, pripremiti obrok.
Marija je sve to činila tiho, strpljivo, misleći da je to dokaz ljubavi.
Ali umor je rastao.
Denis joj je tada predložio:
„Useli se kod mene. Želim da budemo prava porodica.“
Preselila se.
U početku je bilo lijepo — prostran stan, pažnja, obećanja o vjenčanju.
Ali uskoro su došle zabrane.
„Ne treba ti posao,“ rekao je Denis. „Ja ću se brinuti o svemu.“
Iako je Marija pokušala objasniti da ne želi zavisiti od njega, njegov ton nije ostavljao prostora za razgovor.
„Uskoro ćemo se vjenčati. To više nije zavisnost — to je porodica.“
Marija je dala otkaz.
Njene kolege su šaputale iza leđa, a ona je mislila da napokon gradi dom iz snova.
I zaista, bila je savršena domaćica:
kuhala je, čistila, brinula o djetetu, uvijek nasmijana.
Ali Denis je postajao hladniji. Nije je više vodio na večere, nije dijelio planove.
Sve češće je bio na “poslovnim putovanjima”.
I sve češće — s Laurom.
Jedne večeri, kada se vratio s puta, Marija ga je dočekala bez večere.
Umorna i iscrpljena, nije imala snage da glumi sreću.
Denis je pogledao u frižider i rekao hladno:
„Jedeš na moj račun, živiš u mom stanu, a još si nečim nezadovoljna?“
Te riječi su bile kao hladan tuš.
Marija je prvi put u mjesecima osjetila bijes.
„Trebala ti je dadilja, Denis,“ rekla je mirno. „Neko ko će ti čuvati dijete, kuhati, čistiti i šutjeti. I sve to besplatno. Bravo, pronašao si pravu Pepeljugu.“
Njegov pogled je ostao prazan.
Tada je shvatila — nije se ni trudio da je zaustavi.
Marija je spakovala svoje stvari. Nije plakala, nije vikala.
Samo je pogledala prsten koji joj je nekada značio sve, skinula ga i rekla:
„Zadrži bajku. Ja biram stvarnost.“
Otišla je tiho, kao da se budi iz dugog sna.
Znala je da će joj nedostajati dječak, ali više nije mogla biti služavka u tuđem životu.
Kada su se vrata zatvorila, Denis nije učinio ništa.
Samo je Elisha, mali i nevini, zaplakao kada je shvatio da se njegova Maša neće vratiti.
Pouka:
Život nije bajka, i ne postoji princ koji dolazi da nas spasi.
Pravi junaci su oni koji spase sami sebe,
koji shvate da ljubav ne smije značiti gubitak dostojanstva.
Marija je naučila da sreća ne dolazi iz tuđeg novčanika,
nego iz snage da odeš kada te prestanu poštovati.
I u tome — pronašla je svoj mir.
