Javio se moj amidža, tatin rođeni brat, i pred svim prisutnima glasno rekao: „MENI JE OSTAO DUŽAN OSAM HILJADA MARAKA! JA MU TO NE MOGU HALALITI!“ Nastao je muk. Majka je počela plakati, a ja sam osjetila kako mi se noge odsijecaju. Zar je morao baš sada, dok smo stajali pored tabuta mog oca, govoriti o novcu? Prišla sam mu i prošaputala: „Amidža, molim te, razgovaraćemo poslije dženaze.“ Međutim, on je pred svima nastavio: „Tvoj otac je bio dobar čovjek, ali dug je dug! Neka se zna!“ Tada je iz mase izašao njegov dvadesetpetogodišnji sin, moj rođak Haris. Bio je blijed kao zid. Pogledao je svoga oca i rekao: „Babo, molim te, prestani. Nemoj više ni riječ da kažeš.“
Amidža ga je ljutito pogledao i naredio mu da se ne miješa. Haris je spustio glavu, ali nije otišao. Dženaza je završena, a ja sam cijelim putem do kuće razmišljala o tih osam hiljada maraka. Moj otac radio je kao vozač i nikada nije dozvoljavao da nam nešto nedostaje. Nismo bili bogati, ali živjeli smo pristojno. Kada smo stigli kući, upitala sam majku zna li nešto o dugu. Klimnula je glavom. „Prije tri godine, kada sam morala na operaciju, tvoj otac je pozajmio novac od brata. Ali govorio mi je da je sve vratio.“ Tada sam se sjetila koliko je posljednjih godina radio, čak i nedjeljom. Majka je obrisala suze i dodala: „Ne vjerujem da bi nas tvoj tata slagao.“
Kasno te večeri amidža je došao u našu kuću. Rekao je da mu novac treba i da očekuje da počnemo vraćati dug. Majka mu je ponudila svoju ušteđevinu, ali on je insistirao da mu vratimo sve. Nisam mogla vjerovati da čovjek koji je tog jutra ukopao rođenog brata sada sjedi za njegovim stolom i računa koliko mu dugujemo. „Ako nemate novca, prodajte njegov automobil“, rekao je hladno. Upravo tada začulo se zvono na vratima. Bio je Haris. Ušao je bez pozdrava, izvadio telefon i stavio ga pred svog oca. „Prije nego što im uzmeš bilo šta, pogledaj ovo.“ Na ekranu su bile poruke koje mu je slao moj tata.

Prva poruka glasila je: „Haris, danas sam ti donio posljednjih hiljadu maraka. Reci ocu da smo sada kvit.“ Bila je poslana prije gotovo godinu dana. Slijedila je Harisova poruka: „Amidža, molim te, nemoj mu ništa govoriti. Vratiću sve čim počnem raditi.“ Amidža je naglo ustao. „ŠTA JE OVO?!“ Haris je počeo plakati. Priznao je da mu je otac rekao da preuzima rate koje mu moj tata bude donosio, jer su se često viđali na poslu. Međutim, on taj novac nikada nije predao ocu. Potrošio ga je na klađenje, pokušavajući vratiti ranije dugove. Moj tata je tek nakon posljednje rate saznao šta se dogodilo. „Htio sam mu sve priznati“, govorio je Haris, „ali me amidža molio da prvo pokušam srediti svoj život.“
Amidža je sjedio nepomično. Haris mu je pokazao i ostale poruke. Moj otac mu je više puta pisao da mora prestati s klađenjem, pronaći posao i priznati istinu roditeljima. Čak mu je pomogao da se zaposli kod jednog prijatelja. „Govorio mi je da ne želi da me se odrekneš, jer si jednom već prijetio da ćeš me izbaciti iz kuće“, priznao je Haris. Posljednja tatina poruka bila je poslana samo dva dana prije njegove smrti: „Sine, nije važno koliko si pogriješio. Važno je šta ćeš od sada raditi. Ali ocu moraš reći istinu.“ Majka je zajecala. Moj otac nije samo vratio dug. Mjesecima je pomagao čovjeku zbog kojeg je na vlastitoj dženazi bio javno osramoćen.

Amidža je ustao, prišao majci i počeo plakati. „Snaho, oprosti mi. Nisam znao.“ Majka ga je pogledala i odgovorila: „Nisi znao, ali nisi morao ni poniziti svog brata pred stotinu ljudi. Mogao si sačekati da ga ukopamo.“ Te riječi su ga potpuno slomile. Sutradan je otišao kod hodže i ispričao šta se dogodilo. Zamolio ga je da ljudima koji su prisustvovali dženazi prenese da njegov brat nikome nije ostao dužan. Takođe je razgovarao s rođacima i komšijama pred kojima je izgovorio one teške riječi. Haris je obećao da će ocu vratiti novac koji je potrošio. Ovoga puta nije bježao od odgovornosti.
Narednih mjeseci Haris je redovno dolazio kod nas. Pomagao je majci oko kuće, donosio drva i obavljao sitne popravke koje je tata nekada radio. Jednog dana otišli smo zajedno na mezarje. Dugo je stajao pored tatinog mezara, a onda rekao: „Znaš li šta mi je amidža govorio kada bih ga pitao zašto mi pomaže? Govorio je da sam mu kao drugi sin.“ Zaplakala sam. Haris je kleknuo, spustio ruku na zemlju i prošaputao: „Amidža moj, izvini što ti nisam stigao reći da sam prestao s klađenjem.“ Toga dana prvi put sam ga zagrlila bez ljutnje. Moj otac je želio da se Haris promijeni, a ne da cijelog života bude kažnjavan zbog svojih grešaka.

Danas je prošlo pet godina od tatine smrti. Haris je vratio ocu novac, oženio se i dobio sina kojem je dao ime po mom tati. Amidža svakog petka odlazi na bratov mezar. Nedavno mi je priznao da bi dao sve što ima samo da može povući onu jednu rečenicu izgovorenu na dženazi. Moj tata je preminuo sa samo četrdeset četiri godine. Nije dočekao moje vjenčanje, nije upoznao unučad i nije stigao ostvariti mnoge svoje snove. Ali ostavio nam je nešto vrijednije od novca. Naučio nas je da čovjekova vrijednost nije u tome koliko ima, nego koliko dobrote ostavi iza sebe. A onog dana kada je amidža pred svima rekao da mu moj otac duguje osam hiljada maraka, nije ni slutio da je zapravo njegov sin mom ocu dugovao mnogo više od novca – priliku da ponovo postane pošten čovjek.






















