„NIKO, MAMA! NEĆU JA CIJELI ŽIVOT SJEDITI PORED TEBE!“, odgovorio je sin bez razmišljanja. Kćerka je obrisala suze i dodala: „Kad se udam, imaću svoju porodicu. Valjda ne očekuješ da te vodim sa sobom?“ Stajala sam između njih dvoje i osjećala kako mi se nešto u grudima lomi. Jedanaest godina nisam otišla ni na kafu s muškarcem. Radila sam dva posla, odricala se odmora i nove odjeće, samo da njima ništa ne nedostaje. A sada, kada sam prvi put poželjela malo sreće za sebe, govorili su mi da sramotim uspomenu na njihovog oca. Nisam vikala. Samo sam ih pogledala i rekla: „Onda mi objasnite zašto ja moram ostati sama kada vi već planirate život bez mene.“
Sin je ljutito ustao od stola. „Zato što si ti naša majka!“, odgovorio je. „A vaš otac je bio moj muž, ne moja doživotna kazna“, izgovorila sam. Kćerka je briznula u plač i otrčala u sobu. Sin je zalupio ulazna vrata. Ostala sam sama u kuhinji, gledajući večeru koju niko nije ni dotakao. Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o njihovom ocu, čovjeku kojeg sam iskreno voljela. Da je ostao živ, možda bismo danas zajedno čekali unuke. Ali nije. Umro je od srčanog udara, a ja sam sa trideset dvije godine ostala s dvoje male djece i kreditom koji smo tek počeli otplaćivati.
Muškarac kojeg sam upoznala zvao se Dragan. Imao je četrdeset sedam godina, bio razveden i radio kao električar. Nije bio bogat niti mi je obećavao čuda. Upoznali smo se kada je došao da popravi instalacije u prodavnici u kojoj radim. Poslije nekoliko susreta pozvao me na kafu. Tri mjeseca smo se viđali prije nego što sam odlučila reći djeci. Kada sam mu ispričala kako su reagovali, nije se naljutio. „Neću dolaziti u tvoju kuću dok oni to ne prihvate“, rekao je. „Ali nemoj zbog mene izgubiti djecu.“ Njegove riječi su me dirnule, jer sam se prvi put poslije mnogo godina osjećala kao žena čije su želje nekome važne.

Naredne sedmice u kući je vladala tišina. Sin je dolazio samo da prespava, a kćerka je razgovarala sa mnom isključivo kada joj je nešto trebalo. Jednog jutra pronašla sam na stolu spisak troškova za sinov odlazak na fakultet. Trebalo je platiti stanarinu, knjige i prevoz. Kada sam mu rekla da ću morati rasporediti novac na dvije plate, odbrusio je: „Za Dragana imaš vremena i para, a za mene nemaš!“ Tada sam izgubila strpljenje. Izvadila sam račune i stavila ih pred njega. „Pogledaj koliko zarađujem i koliko trošimo. Nijedan dinar nisam uzela od vas zbog Dragana. A posljednjih jedanaest godina nisam potrošila gotovo ništa na sebe.“
Nekoliko dana kasnije dogodilo se nešto što nisam očekivala. Kćerka je došla kući uplakana. Posvađala se s momkom jer joj je zabranjivao da izlazi s prijateljicama. Sjela je pored mene i rekla: „Mama, on misli da može odlučivati s kim ću se družiti.“ Zagrlila sam je i odgovorila: „Niko nema pravo upravljati tvojim životom.“ Pogledala me i zaćutala. Poslije nekoliko trenutaka tiho je upitala: „A zar nismo brat i ja isto to radili tebi?“ Nisam odgovorila. Nije bilo potrebno. Spustila je glavu na moje rame i prvi put priznala da se boji kako će nas neko novi razdvojiti.

Sa sinom je bilo teže. Jedne večeri rekao mi je da namjerava živjeti s djevojkom čim završi fakultet. Čestitala sam mu, a zatim ga pitala: „Hoćeš li se osjećati krivim što mene ostavljaš samu?“ Odmahnuo je glavom. „Pa ne ostavljam te, samo počinjem svoj život.“ Pogledala sam ga pravo u oči. „Upravo to pokušavam i ja.“ Dugo je ćutao. Zatim je rekao da mu smeta pomisao da drugi muškarac sjedi na mjestu njegovog oca. Objasnila sam mu da niko ne može zamijeniti njegovog tatu, ali da uspomena na njega ne znači da moram prestati živjeti. Prvi put me je saslušao bez prekidanja.
Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što su pristali upoznati Dragana. Pozvala sam ga na nedjeljni ručak. Sin je bio rezervisan, kćerka ljubazna, ali napeta. Dragan nije pokušavao glumiti njihovog oca. Razgovarao je o poslu, fakultetu i običnim stvarima. Kada je krenuo, sin ga je ispratio do vrata. Čula sam kako mu govori: „Nemojte misliti da ćete ikada zamijeniti mog tatu.“ Dragan je mirno odgovorio: „Ne želim ga zamijeniti. Samo želim da vaša majka više ne bude usamljena.“ Sin nije ništa rekao, ali je te večeri prvi put poslije dugo vremena sjeo sa mnom i pitao jesam li srećna.

Danas imam četrdeset četiri godine. Sin živi s djevojkom, a kćerka studira u drugom gradu. Oboje dolaze vikendom kada mogu. Dragan i ja smo i dalje zajedno, ali ne žurimo sa zajedničkim životom. Djeca su ga postepeno prihvatila, a ja sam naučila da ne moram tražiti dozvolu da budem srećna. Nedavno smo svi zajedno otišli na groblje, na godišnjicu smrti njihovog oca. Poslije smo sjeli na kafu, a sin me je zagrlio i rekao: „Mama, izvini što sam mislio da moraš ostati sama da bi dokazala koliko si voljela tatu.“ Zaplakala sam, ali ovog puta od olakšanja. Jer sam konačno shvatila da mogu zauvijek voljeti uspomenu na svog pokojnog muža, a ipak dozvoliti sebi da ponovo budem voljena.






















