Oglasi - Advertisement

Stajao sam ispred njih i gledao dječaka na zadnjem sjedištu. Imao je možda četiri godine, držao je igračku u rukama i veselo mahao kroz prozor. Njegov otac pružio mi je ruku i rekao: „Majstore, kupujemo prvi porodični automobil. Prodavac kaže da je kod vas održavan i da je odličan. Možemo li mu vjerovati?“ Pogledao sam prodavca, koji mi je namignuo iza njihovih leđa. Znao sam da automobil nije prešao 160.000, već gotovo 390.000 kilometara. Znao sam i da motor ima ozbiljnih problema, a da su kočnice u lošem stanju. Trebalo je samo da kažem kako je sve u redu i zaradim još nekoliko stotina eura. Ali tada je mlada žena izgovorila nešto što me presjeklo: „Sutra vozimo dijete u Beograd na operaciju. Zato nam je važno da je automobil siguran.“

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Pitao sam ih kakva je operacija u pitanju. Dječakov otac objasnio mi je da mališan ima urođenu srčanu manu i da su mjesecima čekali termin. Automobil su kupovali od novca koji su dugo štedjeli, jer su morali često putovati na preglede. „Nemamo mnogo, ali za dijete ćemo sve učiniti“, rekao je. Prodavac me nervozno prekinuo: „Hajde, majstore, reci ljudima da je auto dobar. Nemamo cijeli dan!“ Pogledao sam dječaka i sjetio se svog sina. Prije nekoliko godina i ja sam ga vozio u bolnicu, uplašen i spreman dati sve što imam samo da bude dobro. U tom trenutku više nisam mogao da izgovorim laž. „Gospodine, ugasite automobil i izađite. Moram nešto da vam pokažem.“

Prodavac me povukao u stranu. „Šta to radiš? Dogovorili smo se!“ Nisam mu odgovorio. Zamolio sam mladog čovjeka da automobil uvede u radionicu. Podigao sam ga i pokazao mu probleme koje sam prethodnog dana primijetio. Objasnio sam mu da vozilo zahtijeva ozbiljne popravke i da ga ne bih preporučio za tako dug put. „Ali čovjek nam je rekao da je sve skoro zamijenjeno!“, uzviknula je njegova supruga. Tada sam duboko udahnuo i priznao: „Nije prešao ni 160.000 kilometara. Juče sam mu ja vratio kilometražu sa skoro 390.000.“ Mladić me gledao nekoliko trenutaka, a onda se okrenuo prodavcu. „TI SI HTIO DA MI PRODAŠ OVAJ KRŠ, A ZNAŠ DA VODIM BOLESNO DIJETE U BOLNICU?!“

Prodavac je počeo da viče kako lažem, da želim pokvariti prodaju i da nemam nikakav dokaz. Međutim, znao sam da u računaru imam sačuvane podatke od prethodnog dana. Pokazao sam ih mladom paru. Žena je zaplakala, a njen muž stegao šake od bijesa. Prodavac je tada sjeo u automobil i pokušao otići, ali ga je mladić zaustavio. Ispostavilo se da su mu već dali dvije hiljade eura kapare. Tražili su da im vrati novac. Odbijao je, govoreći da su sami krivi što su pristali na kupovinu. Pozvali smo policiju. Dok smo čekali, dječak me povukao za rukav i upitao: „Čiko, hoćemo li sutra ipak ići kod doktora?“ Kleknuo sam pored njega. „Hoćete, mališa. Nekako ćemo se snaći.“

Te večeri ponudio sam mladom paru svoj automobil za put. U početku nisu željeli prihvatiti, ali kada sam im objasnio da ne tražim ništa zauzvrat, pristali su. Sutradan su stigli u Beograd, a operacija je, srećom, prošla dobro. Otac mi je poslao fotografiju dječaka iz bolnice i zahvalio se. Međutim, dok sam gledao tu fotografiju, savjest mi nije davala mira. Koliko sam drugih porodica prethodnih godina doveo u opasnost? Koliko je ljudi kupilo automobil vjerujući podacima koje sam ja mijenjao? Počeo sam pregledati stare račune i evidenciju poslova. Pronašao sam desetine vozila kojima sam vraćao kilometražu. Neka su bila obični istrošeni automobili, ali neka su imala ozbiljne kvarove. Prvi put sam se uplašio posljedica vlastitog rada.

Nekoliko dana kasnije odlučio sam otići u policiju i ispričati sve što znam o prodavcima s kojima sam sarađivao. Nisam izostavio ni vlastitu odgovornost. Znao sam da mogu izgubiti posao i da ću možda krivično odgovarati, ali više nisam želio živjeti kao ranije. Uslijedila je istraga. Nekoliko kupaca kontaktirano je zbog sumnje da su prevareni. Neki su bili bijesni na mene, a drugi su mi zahvalili što sam konačno progovorio. Jedan čovjek došao je u radionicu i rekao da je potrošio životnu ušteđevinu na automobil kojem sam promijenio kilometražu. Nisam imao opravdanje. Dogovorili smo da mu pomognem da utvrdi stvarno stanje vozila i nadoknadim dio štete koju sam mu svojim postupkom nanio.

Narednih godinu dana bilo mi je izuzetno teško. Izgubio sam većinu prodavaca koji su mi donosili automobile, a posao je gotovo stao. Morao sam prodati dio opreme da bih pokrio troškove. Odgovarao sam i za svoje postupke, svjestan da sam kaznu zaslužio. Ipak, odlučio sam da nastavim raditi kao automehaničar, ali bez prevara. Počeo sam nuditi detaljne preglede polovnih automobila prije kupovine. Ljudima sam otvoreno govorio kakve sam poslove nekada radio i upozoravao ih na šta treba da obrate pažnju. Polako su se mušterije vraćale. Jednog dana u radionicu je ušao onaj mladi otac, sada sa dječakom koji je bio mnogo živahniji nego ranije. „Došli smo da vidimo čiku koji nam je pomogao“, rekao je mališan i zagrlio me.

Danas je prošlo sedam godina od tog susreta. Radionica mi posluje bolje nego što sam mogao zamisliti, ali novac više ne zarađujem na tuđoj nesreći. Dječak kojem sam pozajmio automobil sada ide u školu, igra fudbal i redovno dolazi na kontrole. Njegovi roditelji postali su moji dobri prijatelji. Nedavno je njegov otac dovezao automobil na servis i rekao mi: „Znaš, nikada neću zaboraviti šta si tog dana učinio za nas.“ Pogledao sam ga i odgovorio: „A ja nikada neću zaboraviti šta sam umalo učinio.“ Godinama sam vjerovao da samo mijenjam brojeve na instrument-tabli i da nikome ne nanosim ozbiljnu štetu. Tog dana sam shvatio da iza svakog automobila postoji porodica, nečije dijete i nečiji život. A nijedna zarada nije vrijedna toga da se neko zbog moje laži jednog dana ne vrati kući.