Srce mi je toliko jako lupalo da sam jedva držala telefon. Na ekranu je pisalo ime mog muža, a komšija Marko stajao je pored kreveta, blijed kao zid. „Javi se“, prošaputao je. Nisam mogla. Marko je uključio zvučnik i drhtavim glasom rekao: „Dobro jutro, prijatelju.“ Muž se nasmijao. „Jesi li završio ono što sam te zamolio? Jesi li bio kod moje žene?“ Pogledala sam Marka, čekajući odgovor. „Jesam“, promucao je. Tada je moj muž izgovorio nešto od čega mi se sledila krv: „Dobro. Onda znaš zašto sam te poslao. Samo nemoj da joj kažeš da sam sve znao još prije mjesec dana.“
Marko je prekinuo vezu prije nego što sam uspjela progovoriti. „Šta on zna? Zašto te poslao?“, viknula sam. Sjeo je na ivicu kreveta i sakrio lice rukama. Poslije nekoliko trenutaka priznao je da ga je moj muž prije mjesec dana zamolio da obrati pažnju na mene dok je odsutan. Navodno je primijetio da sam nesrećna i sumnjao da se viđam s nekim. „Rekao mi je da pokušam saznati postoji li drugi muškarac“, priznao je Marko. „A ti si odlučio da upravo ti budeš taj drugi?“, pitala sam. Nije odgovorio. Njegova tišina boljela me više od bilo kakvog priznanja.
Narednih deset minuta svađali smo se toliko glasno da sam se plašila da će nas komšije čuti. Marko je tvrdio da je odavno zaljubljen u mene, još otkako se doselio u našu ulicu. Govorio je da nije planirao ono što se dogodilo prethodne noći. Nisam znala kome da vjerujem. Onda mu je stigla poruka. Vidjela sam samo početak: „Nemoj zaboraviti šta smo se dogovorili.“ Uzela sam mu telefon prije nego što je uspio skloniti ekran. Poruka je bila od mog muža. Ispod nje nalazila se još jedna, poslata prethodne večeri: „Svrati kod nje oko devet. Ja se sigurno ne vraćam prije jutra.“

„On nas je namjerno spojio?“, upitala sam. Marko je oborio pogled. Priznao je da je moj muž već mjesecima govorio o razvodu, ali da nije imao hrabrosti da mi to saopšti. Želio je dokaz da sam nevjerna kako bi pred porodicom mogao opravdati odlazak. „Znači, pristao si da me zavedeš kako bi njemu pomogao?“, rekla sam. Marko je pokušao da me zagrli, ali sam ga odgurnula. „Izađi iz moje kuće!“ Dok je oblačio jaknu, tiho je dodao: „Nisam očekivao da ćeš mi uzvratiti osjećanja.“ Te riječi su me pogodile jer sam znala da nisam bila samo žrtva tuđeg dogovora.
Muž se vratio nešto poslije osam. Ušao je nasmijan, spustio kofer i poljubio me u obraz. „Kako si provela noć?“ Posmatrala sam ga nekoliko sekundi, a zatim upitala: „Hoćeš li da ti ispričam ili da pozovemo Marka da ti podnese izvještaj?“ Osmijeh mu je nestao. Sjeo je za kuhinjski sto i priznao da već pola godine ima drugu ženu. Bila je to njegova koleginica s posla. Željeli su da žive zajedno, ali je on strahovao od reakcije naše odrasle djece. „Mislio sam da će biti lakše ako i ti nekoga pronađeš“, rekao je. Nisam mogla vjerovati koliko mirno govori.

„A šta si očekivao? Da ti zahvalim što si mi poslao komšiju u krevet?“ Vikala sam dok su mi suze tekle niz lice. Muž je tvrdio da nije očekivao da ćemo završiti zajedno, već samo da će Marko provjeriti moje ponašanje. Pokazala sam mu poruke. Tada je konačno zaćutao. „Dvadeset četiri godine braka si pretvorio u ovu sramotu“, rekla sam. On je odgovorio da naš brak odavno ne funkcioniše. Najviše me zaboljelo što nije pokazao ni trunku ljubomore. Čovjek kojem sam posvetila pola života gledao me kao nekoga od koga jedva čeka da se oslobodi.
Istog popodneva pozvala sam djecu i ispričala im da se razvodimo. Nisam prećutala ni svoju grešku, ali nisam dozvolila mužu da me predstavi kao jedinog krivca. Kćerka je zaplakala, dok je sin samo upitao oca: „Zar nisi mogao jednostavno reći mami da voliš drugu?“ Muž nije imao odgovor. Narednih dana spakovao je stvari i preselio se kod koleginice. Marko je nekoliko puta dolazio pred moja vrata. Nisam mu otvorila. Jednom mi je ostavio poruku da želi ozbiljnu vezu. Odgovorila sam mu samo jednom: „Čovjek koji pristane da me provjerava za drugoga nikada neće imati moje povjerenje.“

Prošlo je osam mjeseci. Razvod je završen, a kuća je ostala meni nakon dogovora o podjeli imovine. Marko se odselio, a bivši muž se već poslije tri mjeseca posvađao s novom partnerkom. Jedne nedjelje pojavio se na vratima s buketom cvijeća. „Pogriješio sam. Možemo li pokušati ponovo?“ Pogledala sam čovjeka kojeg sam nekada voljela više od svega. „Znaš šta je najtužnije?“, rekla sam. „Da si mi prije godinu dana rekao da odlaziš, plakala bih i molila te da ostaneš. Danas mi je drago što si otišao.“ Zatvorila sam vrata, prvi put bez suza. Te večeri sam sama otvorila bocu vina. Ovoga puta nisam čekala ni muža ni komšiju. Nazdravila sam sebi, jer sam konačno shvatila da samoća nije najgore što ženi može da se dogodi. Mnogo je gore živjeti s čovjekom koji je odavno prestao da je voli, a nema hrabrosti da joj to kaže.






















