„Izvinite, mislim da ste me zamijenili“, rekla je moja ćerka i okrenula glavu kao da me nikada nije vidjela. Njene prijateljice su se nasmijale, a jedna je dobacila: „Čiko, koga vi tražite?“ Stajao sam nasred trotoara sa torbom punom domaćeg sira, jaja i pite koju sam ispekao prethodne večeri. Nisam mogao izgovoriti ni riječ. Ćerka je požurila prema automobilu u kojem ju je čekao neki mladić. Kada je sjela, posljednji put me pogledala kroz prozor. Oči su joj bile pune suza, ali nije izašla. Vratio sam se prema autobuskoj stanici. Torbu sam spustio pored klupe i prvi put zaplakao otkako sam sahranio ženu. Tada sam mislio da me ništa više ne može toliko zaboljeti.
Kući sam stigao kasno uveče. Na stolu je stajala fotografija moje pokojne žene kako drži našu ćerku u naručju. Sjeo sam ispred nje i dugo gledao u njihova nasmijana lica. „Milena, gdje sam pogriješio?“, prošaputao sam. Telefon je zazvonio oko ponoći. Bila je ćerka. „Tata, zašto si došao bez najave?“, upitala je ljutito. Rekao sam joj da sam samo želio donijeti hranu. „Osramotio si me pred društvom!“, odgovorila je. Tada sam prvi put povisio glas. „A JESAM LI TE OSRAMOTIO I KADA SAM PRODAO POSLJEDNJE OVCE DA TI PLATIM ŠKOLARINU?“ Nastala je tišina. Zatim je rekla da ne razumijem njen život u gradu i prekinula vezu.
Narednih dana nisam je zvao. Nastavio sam cijepati drva, kositi livade i obavljati poslove po selu. Ali više nisam odvajao svaki dinar za nju. Jednog jutra došao je poštar i donio račun za školarinu. Rok za uplatu isticao je za deset dana. Ranije bih odmah otišao prodati nešto iz kuće. Ovoga puta stavio sam papir u ladicu. Dva dana kasnije ćerka je pozvala. „Tata, jesi li uplatio novac?“ Rekao sam da nisam. „Kako nisi? Znaš da ne mogu nastaviti studije!“ Duboko sam udahnuo. „Znam, sine. Ali izgleda da ti nemaš oca. Tako si rekla prijateljima.“ Počela je plakati, ali nisam popustio. Rekao sam joj da ćemo razgovarati kada bude spremna da me pogleda u oči.

Sedmicu kasnije pred mojom kućom zaustavio se automobil. Iz njega je izašla djevojka koju sam sreo ispred fakulteta. Predstavila se kao Jelena, ćerkina cimerka. „Čiko, moram vam nešto reći“, započela je. Objasnila mi je da moja ćerka posljednjih mjeseci izlazi sa društvom imućnih studenata. Stidjela se sela, našeg starog traktora i mojih ispucalih ruku. Govorila je da su joj roditelji poginuli i da joj školovanje finansira bogati rođak. „Ali postoji još nešto“, rekla je Jelena. „Ona već skoro dva mjeseca ne odlazi na predavanja.“ Osjetio sam kako mi se steže grlo. Jelena je objasnila da ćerka troši novac na odjeću, izlaske i skupa putovanja, dok joj ispiti ostaju nepoloženi.
Nisam odmah povjerovao. Sutradan sam autobusom otišao u grad i sačekao ćerku ispred studentskog doma. Kada me ugledala, pokušala je proći pored mene. Zaustavio sam je i rekao da moramo razgovarati. Sjeli smo u obližnji park. Pitao sam je za fakultet. Najprije je tvrdila da sve ide dobro, ali kada sam spomenuo Jelenu, počela je plakati. Priznala je da je izgubila pravo na budžetsko finansiranje i da joj je ostalo mnogo nepoloženih ispita. „Nisam znala kako da ti kažem“, šapnula je. Pogledao sam njene skupe patike i novu torbu. „A znaš li ti koliko sam puta zaspao gladan da bi imala novac za knjige?“ Spustila je glavu. Prvi put nije imala opravdanje.

Rekao sam joj da više neću prodavati imovinu niti raditi do iznemoglosti kako bih plaćao njene izlaske. Ako želi nastaviti fakultet, mora pronaći posao i preuzeti dio odgovornosti. Nije joj se svidjelo. Optužila me da je napuštam baš kada joj je najteže. „Nisam te napustio ni kada ti je majka umrla, ni kada smo ostali bez novca“, odgovorio sam. „Ali ne mogu živjeti tvoj život umjesto tebe.“ Otišao sam kući slomljen, uvjeren da sam izgubio jedino dijete. Mjesec dana nismo razgovarali. A onda me jednog jutra probudio telefon. „Tata, zaposlila sam se u pekari“, rekla je. „Radim jutarnju smjenu i ponovo idem na predavanja.“
Prošlo je šest mjeseci prije nego što je ponovo došla kući. Stigla je autobusom, bez skupih torbi i društva pred kojim me se stidjela. U rukama je nosila malu kesu. Izvadila je radne rukavice i nove cipele. „Kupila sam ti od prve ušteđevine“, rekla je. Nisam znao šta da odgovorim. Sjela je za sto, pogledala fotografiju svoje majke i zaplakala. „Tata, lagala sam da nemam roditelje jer sam mislila da će me ljudi više poštovati ako vjeruju da dolazim iz bogate porodice. A zapravo sam se odrekla jedinog čovjeka koji je uvijek bio uz mene.“ Zagrlio sam je. Nisam joj rekao da je sve zaboravljeno, jer nije bilo. Ali prvi put sam osjetio da iskreno razumije koliko me povrijedila.

Danas su prošle četiri godine od onog dana ispred fakulteta. Moja ćerka je završila studije i zaposlila se. Nije joj bilo lako, ali posljednje dvije godine sama je plaćala svoje troškove. Nedavno me pozvala na svečanost povodom dodjele diploma. Sjedio sam u posljednjem redu, u starom odijelu koje sam nosio na njenoj maturi. Kada je izašla pred prisutne, uzela je mikrofon i rekla: „Želim zahvaliti čovjeku kojeg sam se nekada stidjela. Mom ocu, koji je cijepao drva i prodavao ovce da bih ja danas stajala ovdje.“ Zatim je sišla sa bine, prišla mi i zagrlila me pred svima. Ljudi su zapljeskali, a ja sam samo plakao. Nisam plakao zbog diplome. Plakao sam jer me moja ćerka više nije skrivala. Kada smo se vratili kući, položila je diplomu pored majčine fotografije i rekla: „Mama bi bila ponosna na tebe, tata.“ Pogledao sam je i odgovorio: „Bila bi ponosna na nas oboje, sine. Jer smo konačno naučili koliko porodica vrijedi.“






















