Oglasi - Advertisement

„Mama je upoznala čovjeka prije nekoliko mjeseci“, rekao je moj muž, gledajući me pravo u oči. Počela sam se smijati, misleći da se šali. „Tvoja majka? U šezdeset prvoj godini?“ On je spustio pogled i odgovorio: „Da, i taj čovjek je moj nekadašnji profesor iz srednje škole. Zove se Milan, ima šezdeset četiri godine i udovac je.“ Ostala sam bez riječi. Svekrva je sjedila u dnevnoj sobi, dovoljno blizu da čuje naš razgovor. Kada sam je pogledala, nije spustila glavu niti pokazala stid. Naprotiv, mirno je rekla: „Snaho, nisam nikoga ubila. Samo sam se zaljubila.“ Htjela sam joj nešto odbrusiti, ali me je muž prekinuo. „A sada ćeš čuti zašto sam joj ja kupio taj veš. I vjeruj mi, neće ti biti prijatno.“

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Objasnio mi je da je majka posljednjih nekoliko godina živjela potpuno sama. Njegov otac umro je prije deset godina, a mi smo je posjećivali uglavnom nedjeljom, kada nam je trebalo da pričuva djecu ili spremi ručak. „Znaš li kada si je posljednji put pitala kako je?“ upitao me je. Nisam odgovorila. „Prije tri mjeseca imala je ozbiljan zdravstveni problem. Bila je u bolnici četiri dana, a ti nisi ni primijetila da je nema.“ Pogledala sam svekrvu, zaprepaštena. „Zašto nam nisi rekla?“ upitala sam. Ona se tužno nasmijala. „Sine sam obavijestila. Ti si tada rekla da nemate vremena za moje stalne probleme.“ Sjetila sam se tog razgovora. Zaista sam bila nervozna i rekla nešto slično, ali nisam znala da je situacija ozbiljna.

Muž je nastavio. Milan je bio čovjek koji je svekrvu slučajno upoznao u čekaonici bolnice. I on je dolazio na pregled, pa su započeli razgovor. Kasnije joj je nekoliko puta donio namirnice, odvezao je na kontrolu i pomagao oko kuće. „A gdje smo bili mi?“ upitao je muž. Pogledala sam u pod. „Ja sam radio, a ti si govorila da mama samo traži pažnju.“ Svekrva je tada prvi put zaplakala. Rekla je da je godinama čekala da je neko pozove samo zato što želi razgovarati s njom, a ne zato što mu treba usluga. Milan ju je izvodio u šetnju, vodio na kafu i slušao njene priče. Poslije mnogo godina osjetila se kao žena, a ne kao besplatna kuvarica i dadilja.

„Dobro, ali kakve to veze ima s čipkastim vešom?“ upitala sam, još uvijek zbunjena. Muž je uzdahnuo. „Prije mjesec dana mama me je zamolila da je odvezem u tržni centar. Htjela je kupiti novu haljinu za večeru s Milanom. U prodavnici je vidjela lijep komplet veša, pogledala cijenu i odmah ga vratila.“ Svekrva je pokušala da ga prekine, ali on je nastavio. „Rekla mi je da joj je neprijatno što u tim godinama uopšte gleda takve stvari. Prvi put sam vidio vlastitu majku da se stidi što želi nešto za sebe.“ Zato je narednog dana otišao i kupio joj komplet koji joj se dopao. Nije želio da se osjeća staro i nepoželjno.

Pomislila sam da je razgovor završen, ali svekrva je ustala i donijela malu kutiju iz svoje torbe. „Snaho, sada ću ti nešto pokazati.“ U kutiji je bio zlatni prsten. „Milan me je prije tri dana zaprosio“, rekla je. Zamalo sam ispustila čašu. „Ti ćeš se udavati?“ upitala sam. „Ako pristanem, hoću.“ Nisam mogla vjerovati da žena koja je godinama nosila crninu i govorila da poslije muža neće nikoga pogledati sada razmišlja o vjenčanju. Ali onda je izgovorila nešto zbog čega sam se zastidjela. „Znaš, snaho, nisam sigurna hoću li pristati. Plašim se da ćete me ismijavati. Danas si me nazvala starom babom. Šta ćeš tek govoriti ako obučem vjenčanicu?“

Tada mi je muž rekao da je prije nekoliko dana Milan došao kod njega i zamolio ga za razgovor. „Rekao mi je da voli mamu, ali da neće insistirati na braku ako bi joj to napravilo probleme s porodicom. Zamolio me je da joj kažem da ne treba da bira između njega i nas.“ Suze su mi krenule niz lice. Shvatila sam da je nepoznati čovjek za nekoliko mjeseci pokazao više razumijevanja prema mojoj svekrvi nego ja za petnaest godina braka. Sjetila sam se svakog puta kada sam joj dobacila da je dosadna, kada sam se smijala njenoj odjeći ili prevrtala očima dok je pričala. Nisam je mrzila, ali sam je godinama uzimala zdravo za gotovo.

Prišla sam joj i prvi put je zagrlila bez ikakvog povoda. „Oprosti mi“, rekla sam. „Ne zbog veša, nego zbog svega što sam ti govorila.“ Ona je nekoliko trenutaka stajala ukočeno, a onda me je zagrlila. „Nisam ja tražila da me svi razumijete“, šapnula je. „Samo sam željela da me ne ponižavate.“ Naredne subote pozvala nas je na ručak kako bismo upoznali Milana. Došao je s buketom cvijeća, uredno obučen i vidno nervozan. Svekrva je blistala. Primijetila sam kako joj neprimjetno pridržava stolicu i kako je sluša dok govori. Kada je ustala da donese kolač, Milan ju je uhvatio za ruku i poljubio joj dlan. Moj muž se nasmijao, a ja sam prvi put osjetila iskrenu radost zbog nje.

Tri mjeseca kasnije svekrva se udala. Nije pravila veliko slavlje, samo ručak za najbliže. Obukla je svijetloplavu haljinu i stavila mali cvijet u kosu. Izgledala je sretnije nego ikada. Kada sam joj čestitala, nasmijala se i šapnula: „Snaho, znaš li da još čuvam onaj čipkasti komplet?“ Obje smo prasnule u smijeh. Danas često zajedno pijemo kafu, ali više je ne zovem samo kada mi nešto treba. Prije nekoliko dana rekla mi je da je najsretnija što je ponovo pronašla ljubav, ali i što smo nas dvije konačno postale bliske. Nekada sam mislila da žena poslije šezdesete treba samo da čuva unuke i sjedi kod kuće. Danas znam da godine ne oduzimaju pravo na ljubav, nježnost i sreću. A najviše me je sramota što me je tome morala naučiti žena koju sam godinama nazivala starom babom.