Dok se ujna presvlačila između dva parkirana automobila, ujak je nervozno gledao prema ulazu u bolnicu. Tog jutra krenuli su na zakazani prekid trudnoće. Njihova ćerkica imala je tek godinu dana, krediti su se gomilali, a oboje su ostali bez stalnog posla. Ujna je plakala čitavim putem. Kada je konačno izašla iz automobila, iz džepa njenog kaputa ispala je mala roze čarapica. Bila je to čarapica njihove ćerke. Ujak ju je podigao, a ona je iznenada počela da jeca. „NE MOGU, MILANE! NE MOGU DA UĐEM!“ povikala je. On ju je zagrlio, ali nije znao šta da kaže. Tada im je prišla nepoznata žena.
Žena je imala oko šezdeset godina i stajala je pored starog automobila. „Izvinite što prilazim, ali jeste li dobro?“ upitala je. Ujna je obrisala suze i odgovorila da jesu. Međutim, žena je primetila čarapicu u ujakovoj ruci. „Imate malo dete?“ pitala je. Ujak je klimnuo glavom. „Devojčicu. A sada čekamo drugo.“ Žena se blago nasmešila, ali kada je videla njihova lica, shvatila je da nešto nije u redu. „Ne morate mi ništa objašnjavati“, rekla je. „Samo želim da znate da imate pravo da zastanete ako niste sigurni.“ Ujna je pogledala muža i tiho priznala da bi najradije otišla kući, ali da ne zna kako će izdržavati još jedno dete.
Nepoznata žena predstavila se kao Radmila. Ispričala im je da je nekada radila u bolnici kao medicinska sestra, a da sada dolazi na redovne kontrole. Nije ih nagovarala ni na kakvu odluku. Samo im je predložila da razgovaraju s lekarom o svim mogućnostima pre nego što odluče. „Novac je ozbiljan problem, ali nije dobro donositi ovakvu odluku dok ste oboje očajni“, rekla je. Ujak je priznao da već tri meseca kasni s ratama kredita. Ujna je dodala da su prodali gotovo sve vredno iz kuće. Radmila ih je saslušala, a zatim im dala broj lokalnog udruženja koje pomaže porodicama u teškoj materijalnoj situaciji.

Ipak, ušli su u bolnicu. Ujna je želela da razgovara s ginekologom pre konačne odluke. Tokom pregleda lekar joj je objasnio postupak, moguće rizike i druge opcije, naglašavajući da odluka mora biti njena, bez pritiska. Kada ju je upitao da li je sigurna, rasplakala se. „Nisam“, odgovorila je. „Želim ovo dete, ali se bojim da neću moći da hranim ni njega ni ćerku.“ Lekar joj je rekao da može odložiti zakazani postupak ako želi dodatno vreme za razmišljanje, uz praćenje zdravstvenog stanja i dostupnih rokova. Ujna je tada odlučila da tog dana ne nastavi s postupkom. Izašla je iz ordinacije i rekla ujaku: „Moramo pronaći drugi način.“
Naredne nedelje nisu bile nimalo lake. Ujak je obilazio firme tražeći posao, dok je ujna pokušavala pronaći dodatni izvor prihoda koji bi mogla uskladiti s brigom o detetu. Kontaktirali su udruženje čiji im je broj Radmila dala i dobili informacije o socijalnoj pomoći, dečijoj opremi i dostupnim programima podrške. Međutim, najveće iznenađenje dogodilo se kada je ujak otišao na razgovor za posao u jednu proizvodnu firmu. Direktor ga je pogledao i upitao: „JESTE LI VI ONAJ MILAN KOJI JE PRE DESET GODINA RADIO KOD PETROVIĆA?“ Ujak je potvrdio. Čovek je ustao i pružio mu ruku. „Moj otac vas je stalno hvalio. Rekao je da boljeg radnika nije imao.“

Ujak je dobio posao, ali ne onako kako je zamišljao. Počeo je s probnim radom i skromnom platom. Prva dva meseca jedva su pokrivali troškove. Ujna je u međuvremenu počela praviti kolače po porudžbini. Komšinice su joj pomagale oko čuvanja ćerke, a ujak je radio dodatne smene kad god je mogao. Trudnoća je napredovala uredno, mada je ujna često bila iscrpljena. Jedne večeri pronašao ju je kako sedi za stolom i plače nad računima. „Možda smo pogrešili“, prošaputala je. Ujak je seo pored nje. „Ne znam šta nas čeka, ali neću dozvoliti da sve nosiš sama.“ Prvi put posle mnogo meseci razgovarali su bez međusobnog optuživanja.
U osmom mesecu trudnoće ujna je zbog povišenog pritiska završila u bolnici. Ujak se uplašio kao nikada ranije. Lekari su je pratili, a nekoliko nedelja kasnije rodila je dečaka. Bio je sitan, ali zdrav. Kada ga je prvi put uzela u naručje, počela je plakati. Ujak je stajao pored kreveta i držao je za ruku. „Kako ćemo ga nazvati?“ pitao je. „Nikola“, odgovorila je, po svom pokojnom ocu. Kada su se vratili kući, ništa nije bilo savršeno. Stan je i dalje bio mali, kredit nije nestao, a noći su bile neprospavane. Ali imali su stabilnija primanja, podršku nekoliko bliskih ljudi i plan kako da postepeno rešavaju dugove.

Danas je prošlo šest godina. Ujak i dalje radi u istoj firmi, a ujna je od pravljenja kolača razvila mali porodični posao. Njihova ćerka ide u školu, a Nikola je veseli dečak koji stalno nešto zapitkuje. Nedavno smo sedeli na porodičnom ručku kada je iz stare kutije ispala ona mala roze čarapica. Ujna ju je podigla i dugo gledala. „Znaš li, Milane, koliko sam se tog dana plašila?“ upitala je. Ujak je odgovorio da se i on plašio, samo to nije umeo pokazati. Niko od nas nije govorio da bi svaka porodica mogla ili morala doneti istu odluku. Njihove okolnosti bile su njihove, a izbor je bio ujnin. Kada je Nikola dotrčao i zagrlio je, ona se nasmešila kroz suze. Nisu ih spasili ni čudo ni iznenadno bogatstvo, nego prilika da u teškom trenutku dobiju podršku, razmisle bez pritiska i donesu odluku s kojom mogu da žive.






















