„Večeru“, završila sam rečenicu i pogledala ga pravo u oči. Čovek za volanom se nasmejao, ali nije krenuo. „Znaš li ti uopšte ko sam ja?“ upitao je. „Ne znam, ali ako si oženjen, odmah mi reci.“ Pokazao mi je ruku bez burme. Imao je oko pedeset godina, skup sat i mirnoću čoveka koji nikome ništa ne mora da dokazuje. Zvao se Aleksandar. Kada smo stigli pred moju zgradu, iznenada je rekao: „Moram nešto da ti priznam. Nisam slučajno stajao ispred onog restorana.“ Osetila sam kako mi osmeh nestaje sa lica.
„Čekao sam jednu ženu koja me već tri meseca laže“, nastavio je. „Večeras sam konačno shvatio da nema nameru da dođe.“ Pomislila sam da je neki razočarani ljubavnik, pa sam ga pozvala gore. Skuvala sam kafu, iznela ostatke večere i pustila muziku. Posle sat vremena razgovora saznala sam da je razveden, da ima odraslog sina i da poseduje građevinsku firmu. Nisam glumila skromnost. Rekla sam mu da želim bolji život, putovanja i muškarca koji neće očekivati da mu budem kućna pomoćnica. „Znači, zanima te moj novac?“ upitao je. „Zanima me kako se ponašaš prema ženi. Novac samo olakšava život.“
Sledećeg jutra probudila me je poruka. Aleksandar me je pozvao na ručak u restoran u kojem jedna večera košta koliko moja nedeljna plata. Obukla sam najbolju haljinu i otišla. Međutim, čim sam sela, primetila sam ženu za susednim stolom. Bila je to moja bivša prijateljica Marina, koja me je godinama ogovarala. Prišla je sa podrugljivim osmehom. „Pa ti stvarno ne gubiš vreme! Juče si kukala da nemaš para, a danas si našla sponzora!“ Aleksandar je spustio viljušku. „Gospođo, poznajete li vi ovu ženu?“ upitao je. Marina se nasmejala. „Nažalost, predobro!“

Nisam stigla da odgovorim jer je Marina izvadila telefon. Pokazala mu je moje fotografije sa društvenih mreža, pa počela da nabraja muškarce s kojima me je viđala. Aleksandar je mirno slušao. Očekivala sam da ustane i ode, ali umesto toga pitao je Marinu zašto toliko pažljivo prati moj život. „Zato što znam kakva je!“ odgovorila je. „A kakva ste vi kada javno ponižavate nekoga ko vam ništa nije uradio?“ uzvratio je. Marina je pocrvenela. Međutim, pre nego što je otišla, okrenula se prema meni i izgovorila nešto što me je pogodilo: „Pitaj ga zašto ga je poslednja devojka ostavila!“
Aleksandar je ćutao dok Marina nije izašla. Zatim mi je priznao da je pre šest meseci raskinuo vezu sa ženom kojoj je obećao zajednički život. „Zašto?“ pitala sam. „Zato što sam joj govorio da sam razveden, a razvod tada još nije bio završen.“ Ostala sam zatečena. „Znači, lagao si je?“ Klimnuo je glavom. „Jesam. I zato me je ostavila.“ Prvi put nisam videla bogatog, samouverenog muškarca, nego nekoga ko je napravio ozbiljnu grešku. Rekla sam mu da ne želim da budem uteha za propalu vezu. Ustala sam, platila svoju kafu i otišla, iako sam kod kuće imala jedva dovoljno novca do plate.

Tri nedelje kasnije Aleksandar se pojavio ispred prodavnice u kojoj sam radila. Nije doneo cveće ni skupe poklone. Samo je stajao na kiši i čekao da završim smenu. „Ne tražim da mi veruješ odmah“, rekao je. „Samo želim priliku da me upoznaš.“ Pristala sam na običnu kafu. Počeli smo da se viđamo, ali sam nastavila da radim, plaćam svoje račune i živim u iznajmljenom stanu. Jedne večeri ponudio mi je da pređem kod njega. Odbila sam. „Neću da jednog dana čujem da živim na tvoj račun.“ Nije se naljutio, ali sam primetila da ga je moj odgovor iznenadio.
Posle četiri meseca pozvao me je na porodični ručak. Tamo me je dočekao njegov sin Nikola, tridesetogodišnjak koji me je od prvog trenutka gledao s nepoverenjem. Tokom ručka spustio je telefon pred oca. Na ekranu je bila moja fotografija iz noćnog izlaska. „Tata, ova žena je ušla u tvoj automobil i pozvala te kući iste večeri! Zar stvarno misliš da je slučajno?“ Aleksandar je pogledao mene. Nisam se pravdala. „Tačno je. Prišla sam mu jer mi se dopao. Ali nisam znala ko je, niti koliko novca ima.“ Nikola se nasmejao. „Baš zgodna priča!“ Tada sam ustala i rekla: „Neću sedeti za stolom gde moram da dokazujem da nisam na prodaju.“

Otišla sam i narednih sedam dana nisam odgovarala Aleksandru. Onda je došao pred moja vrata, ovog puta sa sinom. Nikola je prvi progovorio. „Otac mi je rekao da si odbila njegov novac i stan. Nisam to znao. Izvini.“ Aleksandar je dodao da neće tražiti da se promenim kako bih odgovarala njegovoj porodici. Godinu dana kasnije venčali smo se, skromno, bez velikog slavlja. Nisam napustila posao dok nisam pokrenula sopstveni mali salon, za koji sam uzela kredit na svoje ime. Danas me Marina i dalje naziva sponzorušom. Ali najviše me nasmejalo kada me je prošlog meseca pozvala da pita može li preko mene upoznati nekog Aleksandrovog bogatog prijatelja. Rekla sam joj: „Marina, zar ti nisi govorila da se tako ponašaju samo lake žene?“ Spustila je slušalicu. A ja sam konačno shvatila nešto važno: nije problem što ljudi pričaju o mom životu. Problem bi bio da sam prestala da ga živim zbog njih.






















