Na poleđini fotografije pisalo je moje ime, prezime i adresa stana. Ispod toga stajala je samo jedna rečenica: „On će preuzeti odgovornost ako nešto pođe naopako.“ Osjetio sam kako mi se krv ledi. Pogledao sam pištolj, svežnjeve novca i fotografiju muškarca kojeg sam poznavao iz srednje škole. Zvao se Nenad i posljednjih deset godina radio je kao računovođa u firmi mog ljubavničinog muža. „Šta je ovo, Marina?“ upitao sam. Nije mi odgovorila. Umjesto toga prišla je prozoru hotelske sobe i provjerila parking. „Nemamo mnogo vremena“, rekla je. „Sutra ujutro odneseš torbu na adresu koju ću ti poslati. Poslije toga možemo otići zajedno.“
„Neću nikuda dok mi ne objasniš zašto je moje ime na toj fotografiji!“ povikao sam. Marina se okrenula, a lice joj više nije bilo zavodljivo i nasmijano kao prethodnih mjeseci. „Moj muž sumnja da ga potkradam. Ako otkrije da sam uzela novac, ubiće me.“ Pitao sam je kakve veze s tim ima Nenad. „On je vodio račune. Zna gdje je novac nestajao.“ Tada sam primijetio još nešto. Na dnu torbe bila je fascikla sa kopijama računa i ugovora. Među njima se nalazio dokument s mojim potpisom. Problem je bio što taj papir nikada ranije nisam vidio. Neko je falsifikovao moj potpis i predstavio me kao čovjeka koji je preuzeo veliku sumu novca.
Sjeo sam na krevet, pokušavajući da shvatim u kakvu sam zamku upao. Marina je prišla i stavila mi ruku na rame. „Volim te. Zato sam te zamolila da mi pomogneš.“ Odmaknuo sam se. „Da me voliš, ne bi me uvukla u ovo.“ Prvi put je izgubila strpljenje. „Misliš da sam imala izbora? Moj muž je opasan čovjek!“ Pogledao sam ponovo fotografiju. „A zašto si izabrala baš mene?“ Dugo je ćutala, a onda priznala da je znala kako Nenada poznajem. „Trebalo je samo da ga pozoveš i dogovoriš primopredaju.“ Tada sam shvatio da naš susret u kafiću prije šest mjeseci možda uopšte nije bio slučajan.

Uzeo sam telefon i fotografisao sadržaj torbe. Marina je pokušala da me zaustavi, ali sam joj rekao da više neću slušati naređenja. „Ako je sve što govoriš istina, idemo u policiju.“ Počela je panično odmahivati glavom. „Ne razumiješ! Moj muž ima ljude svuda.“ Nisam želio raspravljati. Izašao sam iz sobe i krenuo prema liftu. Tada sam ugledao dvojicu muškaraca kako izlaze iz njega. Jedan je držao telefon i gledao fotografiju. Kada je podigao pogled prema meni, odmah sam prepoznao svoje lice na ekranu. Okrenuo sam se i potrčao prema stepeništu, dok su iza mene odjeknuli njihovi koraci.
Spustio sam se kroz pomoćni izlaz i sakrio iza parkiranog kombija. Ruke su mi se tresle dok sam pozivao policiju. Objasnio sam gdje se nalazim i šta sam pronašao. Rekli su mi da ostanem na sigurnom i ne pokušavam sam riješiti situaciju. Nekoliko minuta kasnije iz hotela je izašla Marina. Razgovarala je s dvojicom muškaraca koji su me tražili. Nije izgledala uplašeno. Naprotiv, ljutito je pokazivala prema parkingu. Tada sam konačno razumio da nisam njen ljubavnik kojeg želi spasiti. Bio sam čovjek kojeg je namjeravala žrtvovati kako bi zaštitila sebe. Kada je policija stigla, predao sam im fotografije i ispričao sve što sam znao.

Narednog jutra saznao sam da je Marina uhapšena zbog sumnje da je učestvovala u finansijskoj prevari. Njen muž je takođe bio predmet istrage, ali zbog drugih poslova svoje firme. Najveći šok uslijedio je kada su istražioci pronašli Nenada. Bio je živ, ali se skrivao kod rođaka jer je otkrio da novac nestaje s poslovnih računa. Priznao je da je Marina mjesecima prebacivala sredstva na račune povezane s njenim poznanicima. Kada je posumnjala da će je muž otkriti, pokušala je krivicu prebaciti na mene. „Zašto baš na mene?“ pitao sam istražioca. „Zato što niste imali veze s firmom, a mogli ste biti povezani s Nenadom“, odgovorio je. „Računala je da ćete zbog veze s njom ćutati.“
Dva mjeseca kasnije pozvali su me da dam dodatnu izjavu. Tamo sam saznao da je Marina još prije našeg upoznavanja tražila podatke o meni. Znala je gdje radim, koliko zarađujem i da živim sam. Čak je preko zajedničkog poznanika saznala u koji kafić redovno dolazim. Naše prvo upoznavanje bilo je pažljivo isplanirano. Sjetio sam se kako je slučajno prosula kafu po mom kaputu i insistirala da mi plati hemijsko čišćenje. Tada mi je djelovala spontano i simpatično. Sada sam znao da je to bio početak prevare. Najviše me boljelo što sam joj povjeravao stvari koje nisam govorio ni najbližim prijateljima, dok je ona razmišljala kako će iskoristiti moje povjerenje.

Prošla je godina. Protiv Marine i još nekoliko osoba vođen je postupak zbog finansijskih malverzacija, a moja uloga je nakon provjera razjašnjena. Njen muž se razveo od nje. Ja sam promijenio posao i preselio se u drugi dio grada. Jednog dana stiglo mi je pismo od Marine. Pisala je da joj je žao, da me je zavoljela i da je sve izmaklo kontroli. Nisam odgovorio. Umjesto toga, pismo sam predao svom advokatu i nastavio život. Nedavno sam slučajno prošao pored hotela u kojem mi je predala onu torbu. Zastao sam i pogledao prozore na trećem spratu. Nekada sam vjerovao da je najveća opasnost biti ljubavnik žene moćnog čovjeka. Danas znam da je mnogo opasnije kada ne shvatiš da te osoba kojoj vjeruješ od početka priprema da preuzmeš krivicu za njene postupke.






















