Oglasi - Advertisement

„SAD MU POKAŽI ONO O ČEMU SMO OBEĆALI!“, rekla je direktorka, pokazujući na čovjeka koji je sjedio ispred kuće. Stajao sam s torbom alata u ruci, potpuno zbunjen. Muškarac je imao oko šezdeset godina, sjedio je u invalidskim kolicima i posmatrao me bez osmijeha. „Šta treba da mu pokažem?“ upitao sam. Žena se nasmijala. „Rekao si da znaš sve oko zemlje, mašina i stoke. E pa, moj muž tvrdi da danas više nema poštenog seljaka koji zna raditi.“ Muškarac se tada prvi put oglasio. „Ako uspiješ pokrenuti moj stari traktor i srediti zapušteno imanje, dobićeš ono što ti je obećala.“ Pogledao sam ih oboje. Nisam mogao vjerovati da mi neko za nekoliko dana posla nudi čitavu njivu.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Zvao sam se Petar, imao pedeset pet godina i živio sam od prodaje domaćeg sira i povremenih poslova. Poslije smrti supruge ostao sam sam u maloj kući, s dvije krave i nekoliko koza. Imao sam sina koji je otišao u Njemačku i rijetko dolazio. Direktorica se zvala Katarina, a njen muž Radomir bio je nekada veliki poljoprivrednik. Prije tri godine doživio je moždani udar i više nije mogao raditi kao ranije. Njegovo imanje zaraslo je u korov, traktor je stajao pokvaren, a pomoćni objekti propadali. „Ne treba nama radnik za jedan dan“, rekla je Katarina. „Treba nam čovjek koji će ovo vratiti u život.“ Tada mi je postalo jasno da ponuda nije bila nikakva šala.

Prvo sam pregledao traktor. Akumulator je bio neispravan, gorivo staro, a nekoliko dijelova trebalo je zamijeniti. Radomir je sjedio pored mene i pratio svaki pokret. „Nećeš ti to pokrenuti“, govorio je. „Već su dolazila trojica majstora.“ Nisam se raspravljao. Napravio sam spisak potrebnih dijelova i rekao Katarini koliko će koštati popravka. Ona je odmah ponudila novac, ali sam zatražio da zajedno odemo u prodavnicu i uzmemo račune. „Ne želim da sutra neko kaže da sam vas prevario“, objasnio sam. Radomir me je tada prvi put pogledao drugačije. „Dobro, Petre. Vidjećemo šta znaš.“

Narednih pet dana dolazio sam u sedam ujutro i odlazio predveče. Popravio sam ogradu, očistio šupu i uz pomoć dvojice radnika sredio prilaz traktoru. Šestog dana motor je konačno upalio. Radomir je toliko snažno udario rukom o naslon kolica da sam se uplašio. „ČUJEŠ LI GA, KATARINA?!“, povikao je. „POSLIJE TRI GODINE OPET RADI!“ Žena je izašla na terasu i počela plakati. Nisam znao šta da kažem. Meni je to bio samo stari traktor, ali njima je očigledno predstavljao mnogo više. Katarina je prišla i pružila mi kovertu s novcem. Odbio sam je. „Dogovorili smo posao, ali još nisam završio imanje.“

Sljedećeg jutra zatekao sam Radomira kako pokušava sam da dođe do traktora. „Šta radite?“, upitao sam. „Hoću još jednom da sjednem za volan“, odgovorio je. Pomogao sam mu da bezbjedno priđe mašini, ali nisam dozvolio da je pokrene. „Dok vam ljekar ne potvrdi da možete, nećemo rizikovati.“ Radomir je spustio glavu. „Znaš li ti šta znači kada čovjek cijelog života radi, a onda jednog jutra ne može ni do dvorišta?“ Sjeo sam pored njega i ispričao mu kako sam nakon ženine smrti mjesecima jedva izlazio iz kuće. Prvi put smo razgovarali kao dva obična čovjeka, a ne kao bogataš i siromašni seljak.

Kada sam završio posao, Katarina me pozvala u kuću. Na stolu je bio pripremljen ugovor o poklonu jedne parcele od skoro hektar zemlje. Nisam mogao vjerovati. „Gospođo, ovo vrijedi mnogo više od mog rada“, rekao sam. Ona je odmahnula glavom. „Obećali smo i želimo održati riječ.“ Međutim, prije nego što sam išta potpisao, Radomir je izgovorio nešto neočekivano. „Postoji još jedan uslov.“ Pogledao sam ga iznenađeno. „Kakav?“ „Da dolaziš kod mene na kafu makar jednom nedjeljno.“ Katarina se nasmijala, ali Radomir je ostao ozbiljan. „Otkako sam se razbolio, svi dolaze da pitaju za novac i nasljedstvo. Ti si prvi čovjek koji je došao da radi i razgovara sa mnom.“

Rekao sam im da ću rado dolaziti, ali da ne želim da naše prijateljstvo zavisi od ugovora. Katarina je predložila da se prijenos zemlje obavi uredno, uz nezavisnu pravnu provjeru. Kada je sve završeno, prvi put u životu imao sam dovoljno zemlje da proširim svoje malo gazdinstvo. Kupio sam još nekoliko krava i zaposlio komšijinog sina koji nije mogao pronaći posao. Radomir je često dolazio da gleda kako napredujemo. Sjedeći u kolicima pored ograde, davao mi je savjete o sjetvi, zemljištu i vremenu. Ponekad bismo se posvađali oko sitnica, a Katarina bi se smijala i govorila da smo tvrdoglavi kao dva jarca.

Prošlo je dvije godine. Moja mala proizvodnja sira danas snabdijeva nekoliko prodavnica, a Radomirovo imanje ponovo izgleda kao nekada. On i dalje ne može raditi teške poslove, ali svakodnevno učestvuje u planiranju i radu gazdinstva. Nedavno je Katarina došla na pijacu i, kao i prvog dana, kupila samo jedan komad sira. „Zar opet samo jedan?“, upitao sam kroz smijeh. „Sada mogu kupiti koliko hoću“, odgovorila je. „Ali baš taj jedan komad promijenio nam je život.“ Tada je iz torbe izvadila fotografiju Radomira kako sjedi pored upaljenog traktora i smije se. Na poleđini je napisala: „Čovjek koji nam je vratio radost.“ Gledao sam fotografiju i shvatio da najveća nagrada koju sam dobio nije bila njiva. Bilo je to prijateljstvo koje je nastalo onda kada smo jedni drugima najviše trebali.