„JA U OVO NEĆU DA UĐEM!“, povikala je Mira toliko glasno da su se svi gosti okrenuli prema nama. Stajala je ispred poljskog toaleta, držeći maramicu preko nosa, kao da sam je dovela na smetlište. „Pa zar vi stvarno ovako živite?!“, nastavila je. Pokušala sam joj objasniti da smo kupatilo planirali napraviti sljedeće godine, ali nije htjela slušati. „Mene su upozoravali kakva je ovo selendra!“ rekla je. Te riječi čula je moja majka, koja je upravo izlazila iz kuhinje s poslužavnikom kolača. Zastala je na vratima, a osmijeh joj je nestao s lica. Moj brat Milan dotrčao je do nas i šapnuo: „Miro, molim te, prestani. Svi te čuju.“
Ali Mira nije prestajala. „Šta da prestanem? Zar treba da se pravim da je normalno što nemate kupatilo?“ Milan ju je uhvatio za ruku i pokušao odvesti iza kuće. Ona se istrgla. „Neću da mi se haljina usmrdi zbog vašeg toaleta!“ Tada je moj otac ustao od stola. Bio je čovjek koji je cijelog života radio na njivi, nikada nikome ništa nije dugovao i rijetko podizao glas. „Djevojko“, rekao je mirno, „nismo bogati, ali goste dočekujemo najbolje što možemo. Ako ti nešto smeta, možeš reći pristojno.“ Mira ga je odmjerila od glave do pete. „Baš se vidi koliko možete“, odgovorila je. U tom trenutku majka je spustila poslužavnik i otišla u kuću.
Milan je potrčao za njom, a ja sam ostala ispred toaleta s Mirom. „Jesi li svjesna šta si upravo uradila?“ upitala sam. Slegnula je ramenima. „Samo sam rekla istinu.“ „Ne, ponizila si ljude koji su cijelu sedmicu spremali ručak da bi te lijepo dočekali.“ Mira je prevrnula očima. „Tvoj brat živi u gradu, ima fakultet i dobar posao. Mislila sam da mu je porodica malo drugačija.“ Te riječi su me zaboljele više od svega. Shvatila sam da ona ne prezire samo naš stari toalet nego i sve ono odakle je Milan potekao. Vratila sam se u kuću i zatekla majku kako briše suze kuhinjskom krpom.

„Nemojte se svađati zbog mene“, rekla je majka. „Možda djevojka nije navikla na selo.“ Ali otac je čuo razgovor i prišao nam. „Nije problem što nije navikla“, odgovorio je. „Problem je što misli da smo manje vrijedni od nje.“ Tada je ušao Milan. Bio je crven u licu. „Mama, tata, izvinite. Nisam znao da će se ovako ponašati.“ Otac ga je pogledao i upitao: „Sine, stidiš li se ti nas?“ Milan je odmahnuo glavom. „Nikada!“ „Onda nemoj dozvoliti da se neko drugi stidi umjesto tebe.“ Brat je spustio pogled. U tom trenutku Mira je ušla u kuhinju i rekla da želi odmah krenuti kući.
Milan joj je odgovorio da će je odvesti, ali da prvo mora nešto razjasniti. „Jesi li stvarno mislila ono što si rekla mojim roditeljima?“ upitao je. „Naravno da jesam. Neću se pretvarati da mi je ovdje lijepo.“ „Niko te ne tjera da ti bude lijepo. Ali možeš imati poštovanja.“ Mira se nasmijala. „Sad ćeš valjda izabrati ovaj poljski WC umjesto mene?“ Milan je nekoliko sekundi ćutao. Zatim je skinuo sat koji mu je ona poklonila za rođendan i spustio ga na sto. „Ne biram toalet. Biram ljude koji su me odgojili i koji nikada nisu ponizili nikoga zbog novca.“ Mira je zgrabila torbu i istrčala napolje.

Brat ju je odvezao do autobuske stanice, jer je odbila da ostane još jedan minut u našem dvorištu. Kada se vratio, gosti su već počeli odlaziti. Majka je sjedila za stolom i gledala netaknutu tortu koju je napravila posebno za buduću snahu. Milan joj je prišao, zagrlio je i rekao: „Oprosti što sam doveo nekoga ko vas ne poštuje.“ Majka je zaplakala. „Sine, nisam ja plakala zbog toaleta. Plakala sam jer sam pomislila da se ti stidiš naše kuće.“ Milan joj je poljubio ruku. „Da nije bilo vas i tate, nikada ne bih završio fakultet. Kako bih se mogao stidjeti?“ Te večeri ostao je s nama i prvi put poslije nekoliko godina prespavao u svojoj staroj sobi.
Narednih dana Mira ga je neprestano zvala. U početku je govorila da je pretjerao i da nema smisla raskidati vjeridbu zbog jedne svađe. Zatim je tvrdila da su moji roditelji previše osjetljivi. Milan joj je rekao da je spreman razgovarati samo ako iskreno prizna koliko je bila nepristojna. Umjesto izvinjenja, poslala mu je poruku: „Ako me voliš, nećeš me tjerati da idem u onu kuću.“ Tada je skinuo vjerenički prsten koji je nosio na lančiću i odlučio prekinuti vezu. Bilo mu je teško, jer je Miru volio skoro tri godine. Međutim, prvi put je shvatio da se njih dvoje potpuno razlikuju u onome što smatraju važnim.

Danas je prošlo petnaest godina od te slave. Otac više nije živ, a majka je ostarila. Kuću smo renovirali, napravili veliko kupatilo i uredili dvorište, ali smo stari poljski toalet ostavili kao šupu za alat. Milan se kasnije oženio Jovanom, djevojkom koja je prvi put došla kod nas u običnim patikama i odmah ponudila majci pomoć oko ručka. Danas imaju dvoje djece koja obožavaju dolaziti na selo. Nedavno je Milan čuo da se Mira udala za bogatog čovjeka i da živi u velikoj kući. Samo se nasmijao i rekao: „Neka je srećna.“ A onda je pogledao našu staru kuću i dodao: „Onog dana nisam izgubio buduću ženu. Saznao sam kakvu ženu nikada ne bih mogao imati pored sebe.“






















