Putovanje ka Istini: Priča o Amaru i Njegovoj Majci
U srcu Sarajeva, u jednom od onih krajeva gdje su ožiljci rata i dalje prisutni, rođen je dječak po imenu Amar. Njegovo djetinjstvo bilo je obavijeno tajnom i tišinom, a svijet oko njega bio je mjesto gdje su tragedije prošlosti ostavile dubok trag. Odrastao je u domu svoga oca, Samira, čovjeka koji je nosio teret prošlih vremena, kao i sjećanje na bolne događaje koji su oblikovali njegov karakter. Samir je bio strog i povučen, a njegove emocije su bile skriveni duboko unutar njega, teško dopirljive i neprepoznate. U tom tišini, Amar je naučio da osjećanja ne smiju biti izražena, a njegova svakodnevica postala je tiha borba za razumevanje.
Odrastajući uz nanu Fadilu, Amar je doživljavao trenutke ljubavi i pažnje koje je njegov otac često zanemarivao. Nana Fadila bila je njegov oslonac, učiteljica koja ga je naučila o životu, ljubavi, i važnosti tišine. Ona je bila ta koja mu je pružila podršku u trenucima kada je osjećao da je sve izgubljeno, ali o njegovoj majci nikada nije govorila. Kada bi Amar postavljao pitanja, nana bi samo ponavljala: „Mali si da razumeš“, ostavljajući ga sa više pitanja nego odgovora. Ta tiha bol o nepoznatoj majci pratila je Amara kroz djetinjstvo, oblikujući ga na načine koje ni sam nije mogao razumjeti. Njegova mašta često je lutala tim pitanjima, a slike koje je stvarao o svojoj majci bile su ispunjene tugom i misterijom.
Kao mladić, Amar je odlučio da izbjegava praznike i pitanja o porodici, često se povlačeći u sebe. Vreme je prolazilo, a on je naučio da ćuti, smatrajući da je tišina jedini način da preživi emocionalni haos koji ga je okruživao. Njegova unutrašnja potjera za identitetom bila je tiha i neprimjetna, ali duboko ukorijenjena. Svi oni trenuci kada je osjećao prazninu, od oslobađanja od porodičnih očekivanja do onih kada su ga drugi zadirkivali zbog izostanka materinskog prisustva, ostavljali su ožiljke na njegovoj duši. A onda, jedne sudbonosne večeri, dok je istraživao porodični podrum, naišao je na kutiju koja je sadržavala uspomene iz djetinjstva. Među tim uspomenama bila je i jedna fotografija mlade žene s toplim očima, a na poleđini je stajalo: „Za mog sina, Aleksu. Ako ikada poželiš da znaš istinu – mama Ena.“ To ime, Aleksa, bilo mu je potpuno strano, a njegov svijet, koji je mislio da poznaje, počeo se urušavati.
Suočenje sa ocem bilo je bolno iskustvo. Amar mu je pokazao fotografiju i postavio direktno pitanje o ženi iz prošlosti. Samir je u početku poricao, izbjegavao istinu i pokušavao da zadrži tajne koje su ga mučile. Ipak, Amar nije odustao. Njegova odlučnost da sazna istinu natjerala je Samira da konačno otkrije ono što je bio dugo skrivao. Ispričao mu je kako je Ena, njegova majka, bila Srpkinja, i da su se zaljubili prije rata. Pritisak njene porodice prisilio ga je da promijeni ime svog sina, dajući mu ime Aleksa, pokušavajući da pomiri dva svijeta koja su se sukobila. Ova istina je slomila Amara, postavljajući ga pred pitanje svog identiteta i pripadnosti. U tom trenutku, osjećao je mješavinu ljutnje, tuge, ali i olakšanja – napokon je znao nešto više o sebi, kao i o svojoj majci koju je cijeli život tražio.
Dok su prolazili dani ispunjeni razmišljanjima i molitvama, Amar je shvatio da mora pronaći svoju majku. Njegovo putovanje kroz prošlost dovelo ga je do informacija da se Ena preselila u Novi Sad. Ova spoznaja donijela je nadu, ali i strah. Poslao joj je poruku u kojoj se predstavio kao Amar, rođen kao Aleksa, pitajući je da li je to nešto što zna. Njegova srca bila su ispunjena tjeskobom dok je čekao odgovor, ne znajući kako će ona reagovati. Odgovor koji je stigao dva dana kasnije bio je emotivan: „Jesam. Čitam tvoju poruku kroz suze. Bila sam kukavica. I da – svakog dana si mi nedostajao.“ Ove riječi su ga potresle, a put do susreta bio je ispunjen mješavinom iščekivanja i straha. Amar je znao da to može biti trenutak koji će mu promijeniti život, ali nije mogao da se otresete osjećaja neizvjesnosti i potencijalne boli.
Njihov prvi susret dogodio se pored Dunava, gdje su oboje osjećali težinu godina i propuštenih prilika. Ena je imala isti onaj osmeh s fotografije, ali sada je bila umorna. Tokom razgovora, priznala mu je da je bila mlada i slomljena između ljubavi i očekivanja svoje porodice. Otišla je jer nije znala kako da se suoči s tim izazovima. Amar joj nije rekao da je oprostio, jer ni sam nije znao da li jeste, ali nije mrzeo. Samo je tražio odgovore i istinu. Ova istina, ma koliko bolna bila, oslobodila ga je mnogih unutrašnjih borbi. Njihov razgovor bio je ispunjen emocijama, suzama i iskrenim nastojanjem da shvate jedno drugo, te su oboje shvatili da su zapravo oboje bili žrtve okolnosti koje su bile van njihove kontrole.
Nakon susreta, vratio se kući i prvi put zagrlio svog oca. Rekao mu je: „Ti si moj otac. I dalje te volim. Ali nikada ti neću oprostiti što si odlučivao ko ću biti.“ Ova rečenica označila je prekretnicu u njihovom odnosu, dok su oboje pokušavali da pronađu način da se nose s posljedicama prošlosti. Njihov odnos je postao složeniji, ali i otvoreniji; Samir je bio spreman da se suoči sa svojim demonima, dok je Amar počeo da razume da su oboje obeleženi ratnim traumama. Danas, Amar – ili Aleksa, kako ga drugi zovu – živi s obe strane svoje priče, slaveći i Bajram i Božić, obilazeći grobove svojih djedova, i pišući o identitetu i pomirenju. U ličnim beleškama potpisuje se kao A. Sehić, verujući da je to njegovo pravo ime, spoj svega što jeste. Shvatio je da istina ne mora biti savršena da bi bila važna. Ponekad, čovek mora izgubiti sve što misli da jeste da bi pronašao ono što stvarno nosi u sebi.
