Započelo je onako kako bi mnogi poželjeli: prva godina braka bila je najljepša, jer su dvoje mladih gradili sve iz početka, korak po korak, s vjerom da se zajednički dom puni ljubavlju, a ne samo stvarima. Kada se činilo da je sljedeći prirodan korak dijete, život je skrenuo u neočekivanom smjeru. U nastavku više…
On se povukao u svijet ekrana i gejminga, a ona je, neprimjetno i bez velike buke, preuzela sav teret svakodnevice. Posao, kuhanje, čišćenje, računi, pranje – sve se nagomilavalo na njezinim leđima, dok je u sebi ponavljala da je to normalno, da „tako valjda treba“. Tek kad se važni datumi prolazili bez traga – godišnjica bez poklona, bez ijedne riječi pažnje – praznina je prvi put glasno zatreperila.
- Bajram je dočekala po običaju, s kavom i baklavom, bez oca koji bi je ispratio, pa je tu ulogu preuzela ona: topla, staložena, spremna. Bajramluk nije stigao. Nije stigao ni cvijet za 8. mart, ni poruka koja bi rekla „vidim te, tu si, važna si“. Umjesto toga, stigle su riječi koje paraju, one sitne i potcjenjivačke, koje se hrane šutnjom i umorom. Svekrva joj je umanjivala trud; on je sve češće vrijeđao. Napadi panike došli su kao tiha pobuna tijela protiv nevidljivosti. U tom zrcalu napokon je vidjela ono što je pokušavala ignorirati: kuća je postojala, ali dom je nestajao.
U junu je spakirala stvari. Ne zato što je prestala voljeti, nego zato što je naučila razliku između ljubavi i poništavanja sebe. Za nju je brak oduvijek bio poštovanje, razumijevanje, kompromis i pažnja; sve ostalo su detalji koji se mogu dogovoriti. Odluka da ode bila je najteža koju je donijela – voljela je bezrezervno – ali nijedan odgovor koji je tražila u sebi nije davao smisao ostanku. Posljednje sedmice u istom stanu bile su nijeme: on je spavao drugdje ili kasno dolazio, a lijeva strana kreveta jedina je znala koliko suza može stati u jednu noć. Tek kad je otišla, počeo je zvati. Sjetio bi je se kada bi mu zatrebala, a kada mu nije – postajala je prozirna.
- U avgustu je predala papire za razvod. Istog mjeseca, na njegov rođendan, zatekla ga je s drugom – slijedila je kratka čestitka i tiho povlačenje, a za njim objašnjenje da je to „samo drugarica“. Vremenom su stizale i druge sitne istine koje su potvrđivale ono što je već znala: emocije imaju hijerarhiju – neke nas hrane, neke nas polako ugase. Nije više bilo ljubavi, samo umor i mirna spoznaja da se sebe ne spašava ostajanjem tamo gdje nestaješ.
Desetog februara razvela se. Petnaest minuta prije ročišta stigla je poruka: „Preklinjem te, nemoj da se razvodimo.“ U sudnici je govorila kratko i jasno – želi kraj. Nakon presude, povremeno bi je zvao da vrati poneku stvar. Na jednom takvom susretu donio joj je dva poklona. Skoro dvije godine zaborava, praznika bez traga i običnih dana bez pogleda sabrali su se u trenutku u kojem nije osjetila ništa osim olakšanja. Kako se vratiti u krevet u kojem je druga žena ostavila svoje tragove? Kako pristati da se vlastita vrijednost mjeri tek gubitkom? Poklone nije unijela u sobu. Ostali su u hodniku – spremni da odu, kao i sve što je gušilo – jer ljubav nije kartonska kutija obavijena mašnom, nego ruka na ramenu, pitanje „kako si“, tiho „tu sam“.
- Za one koji u ovoj priči prepoznaju svoje dane i šutnje, važno je znati da postoje vrata na koja se može pokucati. Domaći izvor – Fondacija lokalne demokratije, „Sigurna kuća“ Sarajevo nudi savjetovanje i krizni smještaj ženama koje prolaze kroz nasilje i ponižavanje, vidljivo ili skriveno. I kada nije riječ o udarcima nego o tihoj eroziji dostojanstva, razgovor sa stručnjakinjama pomaže da se slika razbistri, da se vidi izlaz. Kontakt i aktuelne informacije vrijedi provjeriti na službenim kanalima – važno je da podrška dođe brzo i sigurno.
Drugi oslonac je Centar za pravnu pomoć ženama, Zenica, koji dugi niz godina pruža besplatno ili povoljno pravno savjetovanje u porodičnim sporovima: razvod, povjeravanje djece, alimentacija, zaštitne mjere, prijava nasilja. Pravna sigurnost ne počiva na hrabrosti same, nego na jasnim koracima: dokumenti, rokovi, evidencije, adrese. Prije bilo kakvog poteza korisno je čuti stručno mišljenje – prava postoje da bi se koristila, ne da bi se zamrzla u strahu.
- Treći važan resurs su Gender centar Federacije BiH i Gender centar RS, institucije koje koordiniraju politike ravnopravnosti spolova i povezuju mreže podrške na terenu: od SOS linija do lokalnih organizacija koje rade s ženama. Njihovi vodiči, preporuke i upute pomažu da se prepozna nasilje (fizičko, psihološko, ekonomsko), da se razumije procedura zaštite i da se pronađe najbliža pomoć. Aktuelne kontakte i programe uvijek je najbolje provjeriti na zvaničnim stranicama, jer dostupnost servisa varira po općinama.
Nakon razvoda, on je plakao i molio, pokušavajući poklonima dokinuti godine šutnje. Ona je, međutim, naučila lekciju koja se ne zaboravlja: vrijednost se ne dokazije ostajanjem tamo gdje te nema. Ostala je mirna, ne zato što je bila hladna, nego zato što se napokon zagrijala uz sebe. Kada je pogledala poklone u hodniku, pitala se kome služe i što znače, ali odgovora nije bilo. Jer pokloni bez pažnje nisu most, nego kasni izgovor. Ljubav se ne mjeri „ispravkama“ na kraju, već sitnim navikama svaki dan – pogledom koji ne preskače, dlanom koji ne zaboravlja, riječju koja ne pogađa u slabost.
- U svijetu gdje su geste često glasnije od osjećaja, dobro je podsjetiti se na prvenstvo jednostavnih stvari. Onaj ko voli ne mora trošiti velike riječi; dovoljno je da bude tu kada treba. „Ne gasite žene svojom šutnjom, ne činíte ih nevidljivima“, poruka je koja nadilazi jednu priču. Zagriljaj vrijedi više od skupog paketa; pitanje „kako si“ produbljuje vezu više nego deset statusa na mrežama. A ako poklon dolazi tek kad je sve već otišlo, to nije ljubav, to je žaljenje.
Ona je, konačno, sebe vratila kući. Ne u stan koji je napustila, nego u tijelo koje više ne drhti od neizvjesnosti i u misli koje ne traže opravdanja tuđim nedostatcima. Sreća nije spektakl; to je tišina u kojoj znaš da ništa ne duguješ tuđoj nepažnji. U toj tišini pokloni na pragu dobijaju svoje pravo mjesto – kao podsjetnik na ono što ljubav nije. Pravo lice ljubavi ostaje nenametljivo: vrijeme, prisutnost, poštovanje.
- Za sve koji se pitaju kada je trenutak da se ode, odgovor je obično isti: kada više ne prepoznajete sebe kraj onoga koga volite. A za one koji traže način da ostanu, odgovor je teži, ali vrijedi ga tražiti: ostaje se tamo gdje si viđen, uvažavan i siguran. Sve drugo je privremeno odlaganje kraja. Ljubav nije u poklonima, nego u pažnji i poštovanju. A kad toga nema, nema ni braka.
