Dugo sam vjerovala da ljubav mora imati zvuk. Da mora biti izgovorena, ponovljena, potvrđena riječima i gestovima koje drugi mogu vidjeti. U mojoj dječijoj predstavi svijeta, „volim te“ je bilo mjerna jedinica bliskosti, a zagrljaj dokaz prisnosti. Sve što je postojalo izvan tog okvira činilo mi se hladno, udaljeno i nedovoljno.
Moj otac se nikada nije uklapao u tu sliku.
Nije bio čovjek velikih riječi, niti osoba koja bi lako pokazivala emocije. Njegova tišina često je bila pogrešno shvaćena, čak i od mene same. Kao dijete, pitala sam se da li sam mu važna, da li me primjećuje, da li uopšte zna kako izgleda nježnost. Danas znam da sam tada gledala u pogrešnom smjeru.
Jer postoje ljudi koji ne govore ljubav — oni je žive.
Sitnice koje su govorile više od riječi
Jutra bez pozdrava, ali puna brige
Moj otac nikada nije bio osoba koja bi me budila da se oprosti prije odlaska na posao. Nije mi ostavljao poruke, nije govorio da će mu nedostajati moj glas tokom dana. Ipak, svako jutro je bilo obilježeno njegovim prisustvom — tihim, nenametljivim, ali stalnim.
Dok sam još spavala, on je:
- provjeravao da li je prozor dobro zatvoren, bez obzira na godišnje doba
- ostavljao čašu mlijeka na stolu, uvijek na istom mjestu
- kretao se pažljivo, kao da hoda po staklu, da me ne probudi
Njegovi koraci nisu pravili buku, ali su ostavljali trag. U to vrijeme nisam znala da je upravo ta tišina bila njegov način da kaže: „Važno mi je da se odmoriš.“
Briga bez pitanja
Nikada me nije pitao kako mi je prošao školski dan. Nije sjedio pored mene dok prepričavam događaje iz učionice, niti je pokazivao radoznalost prema mojim dječijim dramama. Kao dijete, to sam doživljavala kao nezainteresovanost.
Ali svaki put kada bi se približavao kraj polugodišta, na mom stolu su se pojavljivale nove sveske, uredno složene, bez najave i bez komentara. Nikada nisam ostala bez pribora, bez knjiga, bez onoga što mi je bilo potrebno da idem naprijed.
Njegova poruka nije bila izgovorena, ali je bila jasna:
„Ne moram znati sve detalje da bih znao da ti treba podrška.“
Tiha prisutnost u važnim trenucima
Ponos koji se nije izgovarao
Moj otac mi nikada nije rekao da je ponosan na mene. Nikada nije koristio riječi ohrabrenja, niti je pravio velike govore. U trenucima kada su drugi roditelji aplaudirali, grlili i plakali, on je stajao po strani — miran, gotovo neprimjetan.
Ali ja sam ga vidjela.
Na dan kada sam diplomirala, dok sam primala diplomu, uhvatila sam njegov pogled u publici. Mislio je da ne gledam. Na njegovom licu nije bilo suza, ali je bio osmijeh — blag, kratak, iskren. Osmijeh čovjeka koji nije znao kako da ga pokaže, ali nije mogao da ga sakrije.
Tada još nisam shvatila koliku težinu ima taj trenutak.
Pogrešna definicija ljubavi
Kao dijete, vjerovala sam da ljubav mora biti:
- glasna
- izražena riječima
- potvrđena zagrljajima
Sve što nije odgovaralo toj slici smatrala sam nedostatkom. Mislila sam da moj otac ne zna voljeti, ili da to jednostavno ne radi dovoljno dobro.
Tek godinama kasnije shvatila sam istinu:
Ne znaju svi ljudi voljeti riječima.
Neki ljudi su odrasli u svijetu gdje se osjećanja nisu objašnjavala, već su se dokazivala. Njihov rječnik nije bio sastavljen od rečenica, već od postupaka. Umjesto izjava, nudili su stabilnost. Umjesto emocija, sigurnost.
Ljubav izražena djelima, a ne glasom
Ruke koje rade umjesto riječi
Moj otac je volio rukama. Rukama koje su bile umorne, ispucale, često hladne. Rukama koje su radile do kasno u noć kako bi sutra bilo lakše. Rukama koje nisu grlile često, ali su gradile dom u kojem sam bila sigurna.
Njegova ljubav se ogledala u:
- redovnim odlascima na posao, bez obzira na umor
- dosljednosti koja nikada nije zakazala
- brizi za detalje koji su meni tada djelovali nebitno
To su bile sitnice koje nisam primjećivala dok sam bila dijete, ali koje su me držale cijeli život.
Dom ispunjen nečujnom ljubavlju
Postoje kuće u kojima se ljubav čuje — kroz smijeh, glasne razgovore i nježne riječi. A postoje i one druge, u kojima se ljubav osjeća.
U mom domu, ljubav je bila:
- u toploj sobi zimi
- u punom frižideru
- u tišini koja nije bila prazna, već sigurna
To nije bila ljubav koja traži potvrdu. Bila je to ljubav koja postoji i traje, bez obzira da li je iko prepoznaje.
Razumijevanje koje dolazi s vremenom
Danas znam da moj otac nije bio hladan. Bio je drugačiji. Njegova ljubav nije tražila pažnju, niti aplauz. Nije znala da se predstavi, ali je znala da ostane.
Postoje ljubavi koje se ne čuju, ali se urežu dublje od bilo koje riječi.
One se kriju u navikama, u ponavljanjima, u tišini koja štiti. To su ljubavi koje ne nestaju kada utihne glas, jer nikada nisu ni zavisile od njega.
Ako danas razmišljam o svom djetinjstvu, ne sjećam se onoga što mi nije rekao. Sjećam se svega što je učinio.
I sada znam:
Najtrajnije ljubavi nisu one koje se izgovaraju najglasnije, već one koje vas nose kroz život, tiho i sigurno, iz svakog njegovog kutka.
