Kada sam otvorila vrata učionice, zatekla sam dvadesetak djece kako se smiju, dok je učiteljica sjedila za stolom i gledala u telefon. Moj sin nije bio među njima. Na tabli je velikim slovima pisalo: „DANAS NEMA GUBITNIKA!“ Nekoliko dječaka pokazivalo je prema praznoj klupi u posljednjem redu. A onda sam na učiteljicinom stolu ugledala nešto zbog čega su mi se noge odsjekle. Bila je to sveska mog sina, otvorena na stranici na kojoj je njegovim rukopisom pisalo: „Volio bih da jednog dana nestanem, pa da vide kako je kada mene nema.“ Ispod te rečenice neko je crvenom olovkom dopisao: „DRAMA!“ Okrenula sam se prema učiteljici i upitala: „Gdje je moje dijete?“
Učiteljica je naglo spustila telefon. „Gospođo, ne možete tako upadati na čas!“ rekla je, ustajući. Ponovila sam pitanje, ali mi je odgovorila da je moj sin otišao kod pedagoga jer je ponovo pravio probleme. „Kakve probleme?“ pitala sam. „Dječaci se samo šale, a on sve shvata lično. Danas je čak odbio da čita svoj sastav pred razredom.“ Pogledala sam prema svesci. „Vi ste ovo čitali naglas?“ Učiteljica je zašutjela. Jedna djevojčica iz prve klupe podigla je ruku. „Učiteljice, mogu li ja reći?“ Učiteljica joj je naredila da šuti, ali djevojčica je ipak izgovorila: „Ona je rekla da čujemo šta naš pjesnik piše kad ga niko ne voli.“
Nisam čekala objašnjenje. Izašla sam iz učionice i potrčala prema kancelariji pedagoga. Moj sin je sjedio u hodniku, sam, s kapuljačom preko glave. Kada me ugledao, pokušao je sakriti lice. Kleknula sam ispred njega i nježno mu podigla bradu. Masnica ispod oka bila je tamnija nego prethodne večeri. „Mama, molim te, idemo kući“, prošaputao je. Zagrlila sam ga, a on je počeo plakati. Između jecaja mi je ispričao da su ga tog jutra trojica dječaka zaključala u školski toalet, uzela mu užinu i udarila ga. Kada je konačno izašao, učiteljici je rekao šta se dogodilo. Ona mu je odgovorila da prestane izmišljati.

Odvela sam ga kod ljekara, gdje su pregledali povredu i zabilježili njegove izjave. Zatim sam pozvala direktora i zahtijevala hitan sastanak. Sljedećeg jutra sjedili smo naspram njega, pedagoga i učiteljice. Direktor je govorio kako škola ima odličnu reputaciju i kako ne treba praviti skandal zbog dječijih nestašluka. Tada sam pred njega stavila fotografije masnice i kopiju ljekarskog nalaza. „Moje dijete već mjesecima dolazi kući poniženo. Vi ste znali, a niko ga nije zaštitio!“ Učiteljica je nervozno rekla: „Nije baš sve tako.“ Upravo tada otvorila su se vrata. Ušla je majka djevojčice koja je prethodnog dana pokušala progovoriti.
„Moja kćerka mi je sinoć ispričala šta se događa“, rekla je žena. Spustila je telefon na sto i pustila snimak koji je njena djevojčica napravila tokom odmora. Čuli su se dječiji glasovi, uvrede i plač mog sina. Zatim glas učiteljice koja je ulazila u učionicu: „Opet ti? Ako se ne znaš braniti, nemoj poslije kukati!“ Direktor je problijedio. Žena je dodala da je njena kćerka više puta pokušavala prijaviti nasilje, ali joj je rečeno da se ne miješa. Učiteljica je tvrdila da je snimak izvučen iz konteksta. „Koji kontekst opravdava da odrasla osoba ovako razgovara s povrijeđenim djetetom?“ upitala sam.

Istog dana podnijela sam pisanu prijavu školskoj upravi i nadležnoj inspekciji. Tražila sam da se provjere ranije prijave, razgovori s učenicima i način na koji je škola postupala. Roditelji trojice dječaka koji su maltretirali mog sina ubrzo su me zvali. Jedan otac mi je rekao da pretjerujem i da ću njegovom djetetu uništiti budućnost. „A šta je s budućnošću mog sina?“ odgovorila sam. Druga majka došla je pred našu zgradu i tražila da povučem prijavu. Nisam pristala. Ali najteže nije bilo suočiti se s njima. Najteže je bilo kada me sin uveče pitao: „Mama, hoće li me sada još više mrziti?“
Zbog tog pitanja odlučila sam da ga više ne šaljem u isti razred dok škola ne obezbijedi njegovu sigurnost. Razgovarali smo s dječijim psihologom, a nekoliko sedmica kasnije prešao je u drugo odjeljenje. Pokrenut je postupak provjere rada učiteljice, a škola je morala organizovati razgovore s roditeljima i učenicima o nasilju. Učiteljica je privremeno udaljena iz nastave do okončanja postupka. Nisam slavila. Znala sam da nijedna kazna neće izbrisati mjesece tokom kojih je moje dijete mislilo da je bezvrijedno. Jednog popodneva pronašla sam njegovu staru školsku torbu. Na unutrašnjoj strani neko je markerom napisao: „NIKO TE NE VOLI.“ Sakrila sam lice u dlanove i dugo plakala.

Danas je prošlo osam mjeseci. Moj sin ponovo ide u školu bez grča u stomaku. Ima dvojicu prijatelja koji ga čekaju ispred zgrade i nastavnicu koja ga svakog jutra pozdravi imenom. Još ponekad teško govori o onome što je proživio, ali više ne spušta pogled kada ga neko nešto pita. Nedavno je iz škole donio sastav pod naslovom „Osoba kojoj najviše vjerujem“. Pisao je o meni. Posljednja rečenica glasila je: „Moja mama me naučila da nisam tužibaba kada kažem da me neko povređuje.“ Zagrlila sam ga i rekla da je hrabar. A onda me upitao nešto što nikada neću zaboraviti: „Mama, a šta bi bilo da tog jutra nisi došla?“ Nisam znala šta da odgovorim. Samo sam ga čvršće zagrlila, svjesna koliko dugo nisam vidjela ono što se događalo pred mojim očima.






















