Momo Kapor, jedan od najvoljenijih beogradskih pisaca i slikara, ostavio je iza sebe djela koja i danas bude emocije i podstiču na razmišljanje o životu, ljubavi i prolaznosti. U nastavku saznajte više…
- Njegov roman Una, koji je Miloš Radivojević prenio na filmsko platno, govori o vezi profesora Mišela Babića i njegove mlade studentkinje Une Vojvodić. Njihova ljubavna priča bila je puna strasti, putovanja i nemira, ali Kapor ju je zamišljao s tragičnim krajem. Upravo u tom trenutku stvorio je jedan od najljepših i najdirljivijih opisa onoga što ostaje poslije raskida.
Kapor je govorio onim jezikom koji svi razumiju – jednostavno, a snažno. Njegov opis ljubavi nakon kraha ne svodi se na patetične rečenice, već na sitnice koje ostaju urezane u svakodnevicu: blijede brojeve telefona, čaše iz kafane, poluprazne pepeljare i naviku da se sipaju dvije čaše vina, iako je jedna odavno prazna. Ono što ostaje poslije ljubavi, prema Kaporu, nisu velike geste, već mali rituali, tragovi prošlih dana i neizbrisivi mirisi uspomena.
- On u svojim zapisima podsjeća da ljubav nikada ne nestaje naglo. Poslije nje ostaju uspomene koje žive u melodijama s radija, u pogledima konobara iz kafane koji se čudi novim licima za starim stolom, u sitnim lažima i u starim navikama. Ta slika nije uljepšana, već brutalno realna. Ona pokazuje da bol ima svoj oblik, ali i da vrijeme neumoljivo briše i najdublje tragove.
U domaćoj književnoj kritici često se ističe da je Kapor bio „hroničar beogradskog života“. Politika je svojevremeno pisala da je njegov stil bio spoj ironije i nostalgije, uz sposobnost da uhvati duh običnog čovjeka i pretvori ga u književnost. U tom kontekstu, njegovi opisi ljubavi nisu samo lične ispovijesti, već i ogledalo jedne generacije koja je odrastala između kafana, fakultetskih amfiteatara i gradskih bulevara.
Kaporova vizija ljubavi poslije raskida nije nužno pesimistična, iako na prvi pogled tako djeluje. Kada piše o praznim pepeljarama i navici da se pale dvije cigarete, on zapravo govori o tome koliko nas ljubav oblikuje i koliko dugo nastavlja da živi kroz naše pokrete i odluke. Poslije ljubavi ostaje sujeta, ali ostaje i lekcija – da nijedna emocija ne prolazi bez traga. To je podsjetnik da ljudi nisu samo zbir onoga što trenutno osjećaju, već i onoga što su jednom voljeli.
- Na kulturnim stranicama RTS-a podsjećano je da su njegove knjige, poput „Una“ ili „Foliranti“, uvijek nosile duh vremena i bile prožete slikama koje je svako mogao prepoznati iz vlastitog života. Tajna njegovog uspjeha ležala je u tome što je znao da kaže ono što mnogi osjećaju, ali ne umiju da izraze. Kada govori o „saučesnicima“ i „hiljadu i jednoj laži“, on ne opisuje samo sudbinu jednog para, već univerzalnu priču o tome kako ljubav oblikuje ljude i kada prestane.
Njegovi zapisi ostavljaju utisak da raskid nije kraj, već nova faza života. Poslije ljubavi ostaju ljudi koje srećemo, nove žene i muškarci, ali i onaj metalni ukus promašenosti koji nas tjera da se pitamo da li je sve moglo biti drugačije. Upravo u toj gorčini leži Kaporova istina – da nijedan kraj nije čist i jednostavan, već pun protivrječnosti.
Zanimljivo je da je i Danas pisao o Kaporu kao o piscu koji je u isto vrijeme bio i „čuvar intime“ i „pripovjedač o univerzalnim temama“. Njegove priče o ljubavi i raskidima zapravo su priče o ljudskoj prirodi, o slabostima i snazi, o suzama i osmjesima koji se smjenjuju. To je i razlog zašto njegove rečenice i danas citiraju oni koji su prošli kroz slomljena srca.
- Na kraju, ono što Kapor ostavlja kao najdublju poruku jeste misao da poslije ljubavi ne ostaje ništa – ili barem ništa opipljivo. Ali u toj „katastrofi“ skriva se i istina da sve što nas oblikuje nikada u potpunosti ne nestaje. Uspomene, rituali i navike podsjećaju nas da smo voljeli i bili voljeni, i to je ono što čovjeka mijenja zauvijek.
