Iza prljavog prozora stajao je muškarac kojeg sam prije šest mjeseci prijavila policiji. Prepoznala sam ga istog trenutka, iako mu je pola lica bilo u mraku. Zvao se Darko i nekada je radio kao noćni čuvar u firmi u kojoj sam bila zaposlena. Dobio je otkaz nakon što sam prijavila da me je mjesecima pratio, slao prijeteće poruke i čekao ispred zgrade. „VOZITE ME ODAVDE!“, vrisnula sam i pokušala otvoriti vrata taksija. Bila su zaključana. Vozač je izbjegavao moj pogled. „Gospođo, meni su rekli samo da vas dovezem.“ Tada mu je zazvonio telefon. Javio se, saslušao nekoliko riječi i problijedio. „Ne, to nije bio dogovor“, izgovorio je. A onda su se ulazna vrata napuštene kuće polako otvorila.
Darko je izašao noseći baterijsku lampu. Bio je u istoj sivoj jakni koju je nosio posljednji put kada me je čekao ispred posla. Prišao je automobilu i pokucao na moj prozor. „Zdravo, Milena. Dugo se nismo vidjeli.“ Taksista je spustio staklo nekoliko centimetara. „Rekli ste da je ona vaša rođaka i da je samo treba dovesti!“ Darko se nasmijao. „I šta sad? Hoćeš da ti vratim novac?“ Vozač je pogledao prema meni, a zatim otključao vrata. „Izlazite, gospođo. Odmah!“ Nisam čekala drugi poziv. Iskočila sam iz automobila, ali Darko je stajao između mene i glavnog puta. „Nigdje ti nećeš dok ne razgovaramo“, rekao je.
Taksista je izašao i stao pored mene. „Sklonite se od žene“, rekao je. Darko je podigao lampu i usmjerio je pravo u njegovo lice. „Ne miješaj se!“ U tom trenutku primijetila sam da mu se ruka trese. Nije djelovao smireno kao nekada. Bio je nervozan, neispavan i očigledno bijesan. „Šta hoćeš od mene?“ upitala sam. „Izgubio sam posao zbog tebe“, odgovorio je. „Žena me ostavila, ljudi me izbjegavaju, a ti nastavljaš živjeti kao da ništa nije bilo.“ Nisam mogla vjerovati da me za sve krivi. „Prijavila sam te jer si mi prijetio!“ povikala sam. „Mjesecima nisam smjela sama izaći iz kuće!“

Darko je izvadio telefon i pokazao mi fotografiju mog ulaza. Snimljena je prethodne večeri. Na njoj sam stajala ispred zgrade s kesama iz prodavnice. „Vidiš? Nikada nisam prestao da te pratim“, rekao je. Osjetila sam kako mi se stomak steže. Taksista je polako izvadio svoj telefon, ali Darko ga je primijetio. „Spusti to!“ viknuo je. Vozač je ipak uspio pritisnuti broj za hitne slučajeve prije nego što mu je Darko istrgnuo telefon. Nastalo je komešanje. Iskoristila sam trenutak, potrčala prema taksiju i zalupila vrata. Ključevi su još bili u kontakt-bravi, ali nisam znala kako da pokrenem automobil. Darko je već trčao prema meni.
Uspjela sam zaključati vrata nekoliko sekundi prije nego što je zgrabio kvaku. Udarao je pesnicama po prozoru i vikao da izađem. Taksista je pokušavao da ga odvuče od automobila. Tada sam primijetila svjetla drugog vozila na udaljenom putu. Počela sam pritiskati sirenu. Zvuk je odjekivao kroz pusto polje. Darko se okrenuo prema svjetlima, zastao, a zatim potrčao iza kuće. Taksista je otvorio vozačeva vrata, sjeo i pokrenuo automobil. „Držite se!“, povikao je. Krenuli smo preko neravnog puta prema glavnoj cesti. Tek kada smo se udaljili, shvatila sam da plačem toliko snažno da jedva dišem.

Na prvoj osvijetljenoj benzinskoj pumpi zaustavili smo se i sačekali policiju. Taksista je ispričao da je vožnju dogovorio telefonom s muškarcem koji je tvrdio da njegova sestra dolazi iz grada i da joj želi prirediti iznenađenje. Ponudio mu je trostruko veću cijenu od uobičajene. „Nisam znao da vas dovodim čovjeku koji vam prijeti“, ponavljao je. Policajci su pregledali poruke i uzeli naše izjave. Kada sam spomenula Darkovo ime, jedan od njih se ozbiljno uozbiljio. „Gospođo, prije mjesec dana protiv njega je podnesena još jedna prijava zbog prijetnji.“ U tom trenutku shvatila sam da nisam bila jedina osoba koju je uznemiravao.
Policija je iste noći otišla do napuštene kuće. Darka tamo više nije bilo, ali su pronašli njegove stvari, nekoliko fotografija moje zgrade i bilježnicu u kojoj su bili zapisani datumi mojih smjena. Posebno me uznemirilo što je znao kojim autobusom idem kući i kojim danima radim do ponoći. Narednog jutra obavijestili su me da je pronađen i priveden. Pokrenut je postupak zbog prijetnji i proganjanja. Poslodavac mi je privremeno promijenio raspored rada, a nekoliko sedmica nisam izlazila sama uveče. Najteže je bilo uvjeriti sebe da sam sada na sigurnom. Svaki automobil koji bi usporio ispred moje zgrade podsjećao me na onu noć.

Prošlo je godinu dana. Darko je osuđen zbog svojih postupaka, a izrečena mu je i zabrana približavanja. Taksistu sam kasnije ponovo srela. Izvinjavao se što je prihvatio neobičnu vožnju bez provjere okolnosti. Rekla sam mu da sam zahvalna što me nije ostavio samu kada je shvatio opasnost. Danas se još ponekad trgnem kada čujem korake iza sebe, ali sam polako vratila svoj život u normalu. Nedavno sam prolazila pored benzinske pumpe na kojoj smo čekali policiju. Zastala sam i pogledala prema putu koji vodi do napuštene kuće. Nikada neću zaboraviti Darkovo lice na prozoru, niti njegove riječi da me nikada nije prestao pratiti. A najstrašnije saznanje bilo je da čovjek kojeg sam prijavila prije šest mjeseci nije odustao. Samo je čekao priliku da ponovo ostanemo sami.






















