„Iz Srbije si? A imaš li gde da spavaš?“, upitao me vlasnik. Zbunio sam se, jer sam očekivao da će me pitati imam li iskustva ili znam li raditi kao konobar. Priznao sam mu da sam došao gotovo bez novca i da već drugu noć spavam kod drugova, na podu njihovog iznajmljenog stana. Čovek me pogledao, pozvao konobaricu i rekao joj da mi donese ručak. „Prvo jedi, pa ćemo razgovarati o poslu. Ne možeš gladan da radiš.“ Zvao se Ivica, imao je pedesetak godina i držao restoran blizu mora. Dok sam jeo, ispričao sam mu da sam ranije radio u jednom kafiću u Beogradu. Saslušao me, a onda rekao: „Mogu ti dati posao, ali moraš znati jednu stvar. Kod mene se pošteno radi, a još poštenije plaća.“
Ponudio mi je smeštaj u maloj sobi iznad restorana, dva obroka dnevno i pristojnu platu. Nisam mogao da verujem kakvu sam sreću imao. Već sutradan počeo sam da radim. Kolege su bile iz Hrvatske, Bosne, Srbije i Makedonije. U početku sam bio povučen, plašio sam se da će nekome smetati odakle dolazim. Međutim, niko me nije gledao drugačije. Ivica je svakog jutra prvi dolazio i pomagao nam da pripremimo restoran. Jednog dana, dok smo zajedno unosili gajbe pića, ispričao mi je da je i njegov sin otišao u Nemačku da radi. „Znam kako je roditelju kada mu dete ode u nepoznato“, rekao je. Tada sam shvatio zašto me je onog prvog dana pitao imam li gde da spavam.
Sve je išlo odlično do jedne subotnje večeri. Restoran je bio pun, a za veliki sto sela je grupa muškaraca koji su već bili pripiti. Kada sam im prišao, jedan me je pitao odakle sam. Odgovorio sam da sam iz Beograda. Odmah se nasmejao i dobacio: „Zar nema posla kod vas, pa ste došli nama da uzimate pare?“ Ostali su počeli da se smeju. Pokušao sam da ostanem profesionalan, ali čovek je nastavio da me vređa. U jednom trenutku namerno je prosuo pivo po mojoj košulji i rekao: „Hajde, očisti to!“ Osetio sam kako mi krv udara u glavu. Trebao mi je posao i nisam želeo napraviti problem. Međutim, Ivica je sve video. Prišao je stolu i izgovorio rečenicu koju nikada neću zaboraviti.

„Platite račun i napustite restoran. Moj radnik nije ničiji sluga, a pogotovo nije ovde da biste ga ponižavali zbog toga odakle je!“ Čovek je ustao i počeo da viče da je redovan gost i da će se pobrinuti da restoran izgubi mušterije. Ivica mu je mirno odgovorio: „Ako mi je cena vaše večere da gledam kako vređate ovog momka, onda mi vaš novac ne treba.“ Gosti za susednim stolovima počeli su da negoduju, a grupa je ubrzo otišla. Bio sam toliko potresen da sam jedva nastavio da radim. Kasnije me Ivica pozvao u kuhinju. Mislio sam da će mi reći da ubuduće izbegavam takve rasprave. Umesto toga, pružio mi je čistu košulju i rekao: „Nemoj nikada dozvoliti da se stidiš svog imena i mesta iz kojeg dolaziš.“
Dve nedelje kasnije zazvonio mi je telefon usred smene. Zvala me majka iz Beograda. Otac je završio u bolnici nakon srčanog udara. Potpuno sam se izgubio. Nisam imao dovoljno novca za put jer sam većinu prethodne zarade poslao roditeljima. Ivica je primetio da nešto nije u redu. Kada sam mu ispričao šta se dogodilo, otvorio je kasu, dao mi novac i rekao: „Idi kući. Posao će te čekati.“ Pokušao sam da mu objasnim da ne znam kada ću moći da se vratim. „Nije važno. Otac ti je važniji od restorana.“ Njegova supruga čak mi je spakovala sendviče i vodu za put. Dok sam sedeo u autobusu prema Beogradu, plakao sam. Čovek kojeg sam poznavao tek mesec dana učinio je za mene nešto što nikada nisam očekivao.

Otac se, srećom, oporavio. Posle deset dana vratio sam se na primorje. Odmah sam izvadio novac koji mi je Ivica pozajmio, želeći da mu vratim dug. Odgurnuo je moju ruku. „Sačuvaj to za oca. Meni vrati tako što ćeš jednog dana pomoći nekome kome bude potrebno.“ Do kraja sezone radio sam još vrednije. Kada je došlo vreme da se vratim kući, isplatio mi je sve što sam zaradio, uključujući prekovremene sate, i dodao bonus. Nisam više bio onaj momak koji je stigao bez dinara. Imao sam dovoljno novca da pomognem roditeljima i upišem kurs za kuvara, o kojem sam dugo razmišljao. Ivica me zagrlio i rekao da sledećeg leta obavezno dođem.
Prošle su četiri godine. Završio sam obuku, radio u nekoliko restorana i na kraju ponovo otišao kod Ivice, ovoga puta kao kuvar. Međutim, jednog jutra saznao sam da se teško razboleo i da mora na operaciju. Njegova supruga nije znala kako će sama voditi restoran. Nisam mnogo razmišljao. Rekao sam joj da ću preuzeti organizaciju kuhinje i pomoći koliko god mogu. Mesecima smo zajedno radili dok se Ivica oporavljao. Kada se konačno vratio, zatekao je restoran pun gostiju. Seo je za svoj omiljeni sto, pozvao me i kroz suze rekao: „Znao sam da si dobar čovek onog dana kada si mi ušao u restoran.“ Nasmejao sam se. „A ja sam tog dana prvi put shvatio kako izgleda pravi gazda.“

Danas imam svoj mali restoran u Beogradu. Prošlog leta Ivica je sa suprugom došao da me poseti. Kada sam ih ugledao na vratima, ostavio sam sve i potrčao da ih zagrlim. Nisam im dozvolio da plate ručak. Ispričao sam Ivici da sam nedavno zaposlio jednog mladića iz Hrvatske koji je stigao u Beograd bez novca i bez smeštaja. Pomogao sam mu baš kao što je on nekada pomogao meni. Ivica se nasmejao, potapšao me po ramenu i rekao: „Eto, sad si mi vratio dug.“ Nikada neću zaboraviti te reči. Otišao sam u Hrvatsku da zaradim novac, a vratio sam se sa mnogo vrednijom lekcijom. Naučio sam da postoje ljudi koji će te poniziti zbog toga odakle dolaziš, ali i oni koji će ti pružiti ruku kada nemaš nikoga. I da čoveka ne određuje država u kojoj je rođen, već ono što učini kada pred njim stoji neko kome je potrebna pomoć.






















