Snaha je nekoliko trenutaka nepomično gledala u svesku. Pored imena njene majke, sedamdesetčetvorogodišnje Milice, stajao je datum 18. novembar. Bio je to sutrašnji dan. Ispod datuma pisalo je: „Stan se oslobađa, stvari ukloniti, uplata potvrđena.“ Ruke su joj zadrhtale. Njena majka je poslije smrti muža prodala kuću na selu i dogovorila da se privremeno preseli kod njih dok ne pronađe manji stan. „Marko, šta ovo znači?“ upitala je muža. On je samo pogledao svesku, istrgnuo joj je iz ruku i rekao da se ne petlja u njegove poslove. Ali ona je već vidjela još nešto. Pored nekoliko imena starijih žena stajali su isti podaci: datumi dolaska, iznosi novca i datumi njihove smrti. A posljednja stranica nosila je naslov: „Sljedeće useljenje“.
„Objasni mi odmah ili zovem policiju!“ povikala je. Marko je zaključao vrata dnevne sobe i počeo da govori kako je sve obična evidencija. Navodno je pomagao starijim ljudima da pronađu smještaj, a novac naplaćivao unaprijed. Međutim, kada ga je pitala zašto je upisao datum smrti njene majke, izgubio je strpljenje. „To nije datum smrti nego rok do kojeg mora da se završi posao!“ viknuo je. Snaha mu nije povjerovala. Sačekala je da ode u kupatilo, fotografisala nekoliko stranica i poslala ih svojoj sestri. Zatim je nazvala svekrvu, mene, ženu koju su tri mjeseca ranije izbacili iz kuće. „Mama, moram nešto da vas pitam. Da li je Marko od vas tražio da potpišete neki papir prije nego što ste otišli?“
Sjedila sam u maloj iznajmljenoj sobi kada je telefon zazvonio. Odmah sam se sjetila papira koji mi je sin gurnuo pod nos nekoliko dana poslije operacije. Rekao je da potpisujem potvrdu o troškovima liječenja i boravka. Nisam mogla dobro da pročitam sitna slova, a on se naljutio kada sam zatražila naočare. Na kraju nisam potpisala. Tada je prvi put zaprijetio da će me izbaciti. Snahi sam sve ispričala. Sa druge strane nastala je tišina, a onda sam čula njen plač. „Mama, njegova sveska nije obična evidencija. U njoj piše da ste vi trebalo da umrete prije dva mjeseca.“ Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju. „Kako to misliš?“ upitala sam. „Ne znam još, ali nemojte mu govoriti da smo razgovarale.“

Sutradan je snaha otišla kod svoje majke i upozorila je da ne dolazi u njihovu kuću. Milica joj je tada priznala nešto još gore. Marko ju je prije nedjelju dana nagovarao da mu prebaci novac od prodaje kuće, uz obećanje da će joj kupiti stan. Čak joj je donio ugovor i tražio da ga potpiše bez prisustva kćerke. „Rekao mi je da te ne opterećujem finansijama“, objasnila je starica. Snaha je uzela ugovor i otišla pravo u policiju. Tamo su pregledali fotografije sveske i počeli provjeravati imena. Dvije žene zaista su bile preminule, ali treća je bila živa. Živjela je u domu za stare, potpuno sama. Kada su je pronašli, ispričala je da joj je Marko uzeo gotovo svu ušteđevinu obećavajući doživotnu brigu.
Istraga je ubrzo otkrila da moj sin nije vodio nikakav dobrotvorni posao. Preko poznanika pronalazio je usamljene starije žene, uglavnom bez bliske porodice, i nudio im smještaj ili pomoć oko preseljenja. Uzimajući novac unaprijed, obećavao je njegu koju nikada nije pružao. Datumi smrti predstavljali su njegove procjene koliko će žene još živjeti, a na osnovu toga računao je koliko može da zaradi. Kod nekih je pokušavao da izdejstvuje i prenos imovine. Nije bilo dokaza da ih je ubijao, ali pronađeni ugovori, poruke i bankovni izvodi pokazivali su ozbiljnu prevaru. Snaha je tada shvatila zašto je Marko toliko insistirao da njena majka što prije dođe. Novac od prodaje kuće bio mu je potreban da pokrije dugove nastale poslije propalih poslova.

Kada su policajci došli po njega, Marko je sjedio za kuhinjskim stolom i doručkovao. Najprije se smijao, tvrdeći da njegova žena umišlja zavjeru. Međutim, čim su iznijeli svesku i ugovore, promijenio je izraz lica. „Ona me je prijavila?“ upitao je, gledajući suprugu. „Jesam“, odgovorila je. „I opet bih.“ Tada je počeo da viče kako je sve radio zbog porodice. Njegova žena mu je pokazala fotografiju svoje majke i rekla: „I ona je porodica. A ti si već računao koliko će živjeti!“ Izveli su ga pred komšijama. Istog popodneva snaha je došla kod mene, sjela na krevet i počela da plače. „Nisam znala kakav je čovjek postao. Ali znala sam šta vam radi i ćutala sam. Zbog toga vam dugujem izvinjenje.“
Nisam je odmah zagrlila. Još me boljelo sjećanje na dane kada sam poslije operacije molila za čašu vode, dok mi je sin zapisivao koliko sam potrošila. Pitala sam je zašto me nijednom nije odbranila. Spustila je glavu i priznala da se plašila da će ostati bez krova nad glavom. „A ja nisam imala gdje da odem“, odgovorila sam. Tek tada je zaplakala još jače. Nekoliko sedmica kasnije Marko je ostao u pritvoru dok je istraga trajala. Snaha se odselila kod majke, a ja sam nastavila da živim u svojoj sobici. Nudila mi je da dođem kod njih, ali nisam pristala. Prvi put poslije mnogo godina imala sam mir, makar u tuđoj kući.

Mjesecima kasnije snaha je pronašla još jednu stvar među Markovim papirima: račun na kojem je godinama čuvao novac od prodaje mog starog stana. Taj stan sam prodala da bih njemu pomogla da kupi kuću u kojoj me kasnije ponižavao. Novac nije bio poklon, kako je svima pričao. Postojala je naša pisana pozajmica koju je sakrio, a koju sam ja potpuno zaboravila poslije bolesti. Uz pomoć te dokumentacije pokrenula sam postupak da vratim ono što mi pripada. Kada sam ga posjetila u pritvoru, nije me pitao kako sam. Samo je rekao: „Mama, valjda nećeš i ti svjedočiti protiv mene?“ Pogledala sam čovjeka kojem sam dala sve i odgovorila: „Sine, sedamdeset šest godina učila sam da majka mora sve da oprosti. Ali nikada nisam naučila da mora da laže.“ Ustala sam i otišla. Prvi put nisam osjećala krivicu što sam okrenula leđa vlastitom sinu. Osjećala sam samo žaljenje što sam toliko dugo čekala da zaštitim sebe.






















