Kroz prepisku koleginica saznala sam da me već osam mjeseci ismijavaju, nazivaju glupačom i dogovaraju kako da mi podmetnu greške zbog kojih bih dobila otkaz. Ali ono što me najviše šokiralo bila je poruka naše poslovođe Sanje: „JOŠ MALO PA ĆEMO JE OTJERATI. NEĆE NAM VIŠE ONA GLUMITI POŠTENU!“ Ispod toga stajao je odgovor koleginice Mire: „Samo da ne sazna za novac koji uzimamo iz kase.“ Pročitala sam rečenicu nekoliko puta. Novac iz kase? Kakav novac? Odjednom su mi postale jasne sve one večeri kada su me slale ranije kući, zaključavale kancelariju i govorile da one moraju završiti obračun.
Nastavila sam čitati poruke i shvatila da se ne radi o sitnim krađama. Sanja i Mira mjesecima su prikazivale lažne troškove nabavke, uzimale novac od roditelja za aktivnosti koje nikada nisu organizovane i dio uplata zadržavale za sebe. U jednoj poruci Mira je napisala: „Samo pazi da ona mala ne vidi račune. Stalno nešto zapitkuje!“ Ta mala bila sam ja. Osjetila sam kako mi obrazi gore. Osam mjeseci sam im mijenjala smjene, ostajala prekovremeno i branila ih kada bi se roditelji žalili. A one su me koristile kao pokriće. Fotografisala sam poruke koje su bile otvorene na računaru, a zatim izašla iz kancelarije i nastavila raditi kao da ništa nisam vidjela.
Te večeri nazvala sam oca. Živi u Švajcarskoj i rijetko dolazi, ali smo svakodnevno u kontaktu. Kada sam mu ispričala šta sam pročitala, dugo je šutio. „Jesam li ti rekao da nikome ne govoriš ko si dok ne vidiš kako ustanova funkcioniše?“ upitao je. Objasnila sam da nisam htjela nikoga špijunirati, već sam željela raditi običan posao. „Znam, kćeri. Ali sada moramo provjeriti koliko je novca nestalo.“ Otac je angažovao nezavisnog računovođu, a ja sam narednih dana prikupljala dokumentaciju kojoj sam kao vlasnica imala zakonit pristup. Nisam željela optuživati nikoga bez dokaza. Ono što smo pronašli bilo je mnogo ozbiljnije od uvredljivih poruka.

Pokazalo se da je za šest mjeseci iz ustanove nestalo gotovo dvadeset hiljada eura. Dio novca završavao je na računima nepostojećih dobavljača, a dio je podizan u gotovini. Još gore, pronašli smo račune za hranu koja nikada nije isporučena. Djeca su često dobijala jeftinije obroke od onih koje su roditelji plaćali. Sjetila sam se kako mi je jedna majka nedavno rekla da joj dijete dolazi kući gladno. Sanja je tada tvrdila da dječak izmišlja. Od bijesa nisam mogla spavati. Sutradan sam odlučila sazvati sastanak svih zaposlenih, ali nisam im rekla pravi razlog. Samo sam napisala da će se razgovarati o organizaciji rada i finansijama.
Kada su se okupile u kancelariji, Sanja je odmah počela komandovati. „Hajde, mala, donesi nam kafu prije nego što počnemo!“ rekla je pred ostalima. Nisam se pomjerila. Sjela sam na čelo stola i otvorila fasciklu. „Kafu ćemo poslije. Prvo moramo razgovarati o novcu koji nedostaje.“ Sanja se nasmijala. „A ko si ti da nas ispituješ?“ Pogledala sam je pravo u oči. „Osoba na čije ime je registrovana ova ustanova.“ U prostoriji je nastala potpuna tišina. Mira je ispustila olovku, a jedna koleginica prekrižila se. Sanja je problijedjela. „To nije moguće“, promucala je. Izvadila sam dokumentaciju o vlasništvu i spustila je na sto.

„Osam mjeseci radim s vama. Osam mjeseci slušam kako se ponašate prema zaposlenima i roditeljima. Danas sam saznala i šta radite s njihovim novcem“, rekla sam. Sanja je naglo ustala i počela vikati da je sve namještaljka. Mira je zaplakala. Tvrdila je da je samo izvršavala naređenja i da nije imala izbora. Nisam željela raspravljati o krivici pred cijelim kolektivom. Objasnila sam da će dokumentacija biti predata nadležnim organima i da će svako imati priliku dati izjavu. Sanji i Miri uručena su obavještenja o pokretanju odgovarajućeg postupka, uz privremeno udaljavanje s poslova koji uključuju novac, u skladu s pravilima ustanove.
Narednih sedmica nastao je pravi haos. Inspekcija je pregledala poslovanje, računovođa je završio izvještaj, a roditeljima smo poslali obavještenje o utvrđenim nepravilnostima i povratu neopravdano naplaćenih sredstava. Nekoliko zaposlenih priznalo je da su godinama trpjeli Sanjine uvrede, ali nisu smjeli govoriti jer im je prijetila otkazom. Jedna starija radnica prišla mi je nakon sastanka i rekla: „Znaš, mislila sam da ćeš i ti otići kao sve prethodne djevojke.“ Pitala sam je zašto mi nikada nije rekla istinu. „Zato što nisam vjerovala da nas iko želi čuti“, odgovorila je. Te riječi pogodile su me više nego sve uvrede iz prepiske.

Danas, godinu dana kasnije, ustanova radi bolje nego ikada. Finansije su transparentne, roditelji redovno dobijaju izvještaje, a zaposleni imaju mogućnost da prijave nepravilnosti bez straha od odmazde. Protiv odgovornih je pokrenut postupak, a dio novca uspjeli smo vratiti. Otac mi je ponudio da preuzmem upravljanje i zaposlim direktora koji bi vodio svakodnevne poslove. Pristala sam, ali nisam prestala raditi s djecom. Još uvijek dolazim u igraonicu, spremam materijal i pomažem koleginicama. Nedavno me nova radnica upitala zašto, kada već imam toliko novca, uopšte radim. Nasmijala sam se i rekla: „Zato što novac može kupiti zgradu, namještaj i igračke, ali ne može kupiti poštenje.“ Najveća lekcija nije bila da ljudi mogu biti zavidni. Naučila sam da nije dovoljno biti dobar vlasnik na papiru. Moraš znati šta se događa iza vrata ustanove koja nosi tvoje ime.






















