Probudilo me nešto što mi je lagano prelazilo preko noge. U prvi mah pomislila sam da sanjam, ali kada sam osjetila kako me nešto ponovo grebucka po butini, otvorila sam oči. Televizor je i dalje radio, klima je tiho zujala, a u sobi je već bio polumrak. Spustila sam pogled i ugledala nečiju ruku kako se polako povlači ispod mog šorca. Vrisnula sam toliko glasno da sam i samu sebe preplašila. Muškarac koji je klečao pored kauča naglo je ustao. Bio je to moj komšija Dragan, čovjek od pedesetak godina koji je živio sprat ispod mene. „SMIRI SE, NISAM TI NIŠTA URADIO!“, promucao je, dok sam ja pokušavala dohvatiti telefon.
„KAKO SI UŠAO U MOJ STAN?!“ vikala sam, povlačeći jastuk preko nogu. Dragan je podigao ruke i počeo objašnjavati da je čuo vodu kako teče i pomislio da mi je pukla cijev. Nisam razumjela o čemu govori. Onda sam se sjetila da sam poslije kupanja ostavila odškrinuta vrata kupatila, ali sam slavinu sigurno zatvorila. „A kako si otključao vrata?“ upitala sam. Pogledao je prema hodniku i rekao da su bila otvorena. Znala sam da laže. Prije nego što sam legla, zaključala sam stan. Kada sam mu naredila da izađe, pokušao mi je prići i uhvatiti me za ruku. Odgurnula sam ga i potrčala prema ulaznim vratima.
Na hodniku sam počela lupati komšijama i dozivati pomoć. Dragan je izašao za mnom, ponavljajući da je sve nesporazum. Vrata preko puta otvorila je starija komšinica Vera. Kada me vidjela uplakanu i bosu, odmah me uvukla u svoj stan. „ŠTA SI JOJ RADIO?“ povikala je na Dragana. On je samo odmahnuo rukom i krenuo niz stepenice. Vera je zaključala vrata, dala mi ogrtač i pozvala policiju. Dok smo čekale patrolu, ispričala sam joj šta se dogodilo. Odjednom je preblijedjela. „Prije dvije sedmice i meni je neko ulazio u stan dok sam bila kod kćerke“, rekla je. „Mislila sam da sam zaboravila zaključati.“

Policija je stigla dvadesetak minuta kasnije. Pokazala sam im stan i objasnila da sam zaspala na kauču, a probudila se kada me nepoznata ruka počela dodirivati. Jedan policajac pregledao je ulazna vrata i primijetio da brava nije oštećena. Tada sam se sjetila nečega. Prije mjesec dana Dragan mi je pomagao da unesem novi frižider. Dok smo ga namještali, rekla sam mu da mi rezervni ključ stoji kod prijateljice, jer često radim prekovremeno. On se tada našalio kako bi bilo pametnije da ključ ostavim nekome u zgradi. Policajac me upitao da li je moguće da je neko napravio kopiju mog ključa. Nisam znala šta da odgovorim.
Sutradan sam otišla kod prijateljice po rezervni ključ. Kada sam joj ispričala šta se dogodilo, začuđeno me pogledala. „Ali tvoj komšija je prije desetak dana dolazio po ključ“, rekla je. Osjetila sam kako mi se stomak steže. Objasnila mi je da je Dragan došao i rekao kako sam ga zamolila da preuzme ključ jer sam izgubila svoj. Tvrdio je da sam na poslu i da mi je telefon pokvaren. Prijateljica mu nije povjerovala i nije mu dala ključ. Tada sam shvatila da je pokušavao ući u moj stan mnogo prije one večeri. Odmah smo otišle u policiju i prijavile sve što je rekla.

Narednih dana nisam smjela spavati sama. Sestra je došla kod mene, promijenile smo bravu i postavile kameru ispred ulaznih vrata, u skladu s pravilima zgrade. Policija je u međuvremenu razgovarala s Draganom. On je tvrdio da je ušao jer je mislio da se dogodila poplava, a dodirivanje je objasnio riječima da me pokušavao probuditi. Međutim, snimak nadzorne kamere iz prizemlja pokazao je da je nekoliko puta prethodnih sedmica dolazio do mog sprata u vrijeme kada sam bila na poslu. Ispitane su i druge komšije. Jedna mlađa žena priznala je da je Dragan ranije ulazio u njen stan bez poziva, navodno da provjeri instalacije.
Najstrašnije otkriće uslijedilo je kada je policija pronašla čovjeka koji je Draganu ranije radio popravke na vratima. Majstor je potvrdio da ga je Dragan molio da napravi kopiju ključa, tvrdeći da pripada stanu njegove rođake. Majstor je odbio jer nije imao nikakav dokaz. Istraga je nastavljena, a protiv Dragana su preduzete mjere zbog neovlaštenog ulaska i sumnje na nedozvoljeno dodirivanje. Nisam znala kako je zaista otvorio moja vrata, ali više nisam željela ostati u toj zgradi. Vlasniku stana objasnila sam situaciju i ubrzo se preselila kod sestre, dok nisam pronašla drugi stan.

Danas je prošlo gotovo godinu dana. Ponovo živim sama, ali više nikada ne ostavljam ključ na mjestu za koje znaju drugi ljudi. Dragan se odselio iz naše stare zgrade, a postupak protiv njega još traje. Najteže mi nije bilo preseljenje, nego osjećaj da neko može ući u moj dom dok spavam. Mjesecima sam se budila na svaki šum i provjeravala bravu nekoliko puta. Nedavno sam srela komšinicu Veru. Zagrlila me i rekla: „Dobro je što si vikala. Da si šutjela, možda niko nikada ne bi saznao šta radi.“ Te riječi dugo su mi odzvanjale u glavi. Nekada sam mislila da je moj stan jedino mjesto gdje mogu potpuno spustiti gard. Sada znam da sigurnost ne znači živjeti u strahu, nego ozbiljno shvatiti opasnost kada se pojavi. A onog trenutka kada sam otvorila oči i ugledala komšiju pored sebe, shvatila sam koliko je važno odmah potražiti pomoć, bez obzira na to koliko se druga osoba trudila uvjeriti me da se ništa strašno nije dogodilo.






















