Oglasi - Advertisement

„IZLAZI NAPOLJE I NEMOJ VIŠE DOLAZITI U MOJU ORDINACIJU!“, povikala je doktorica dok sam još navlačila pantalone. Stajala sam zbunjena, držeći torbu u rukama. Nisam razumjela šta sam pogrešno uradila. „Ali doktorice, jeste li pronašli nešto?“, upitala sam. „Tebi prvo treba vaspitanje, pa tek onda pregled!“, odbrusila je. Izašla sam u hodnik crvena od stida. Dvije žene koje su čekale pregled gledale su me začuđeno. Jedna me tiho upitala jesam li dobro. Samo sam odmahnula glavom i požurila napolje. Majka me čekala ispred doma zdravlja. Kada je vidjela da plačem, odmah je pomislila da su nalazi loši. „Šta ti je rekla?“, pitala je. Nisam mogla ni progovoriti. Sjela sam na klupu i počela jecati.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Kada sam se malo smirila, ispričala sam majci sve. Kako se doktorica smijala kada sam rekla da nisam imala odnose, kako me vrijeđala zbog izgleda intimnog područja i kako me na kraju izbacila bez objašnjenja. Majka me prvo gledala u nevjerici, a zatim ustala. „Idemo nazad“, rekla je odlučno. Molila sam je da to ne radi. Nisam željela ponovo prolaziti kroz poniženje. Međutim, ona je već krenula prema ulazu. U ordinaciji je doktorica upravo primala drugu pacijentkinju. Majka je sačekala da pregled završi, a zatim pokucala. „Želim razgovarati s vama o svojoj kćerki“, rekla je. Doktorica je odmah prepoznala o kome govori. „Ako ste došli da se žalite, slobodno idite kod direktora“, odgovorila je hladno.

Majka nije povisila glas. „Upravo to ćemo uraditi. Ali prvo želim da mi objasnite zašto ste djevojku od dvadeset godina ponizili zbog toga što nije imala odnose.“ Doktorica je prekrstila ruke. „Vaša kćerka je bila nepripremljena za pregled i postavljala je besmislena pitanja.“ Tada sam skupila hrabrost i prvi put joj se suprotstavila. „Pitala sam vas hoće li pregled boljeti. Nikada ranije nisam bila kod ginekologa. Zar je to besmisleno pitanje?“ Nije odgovorila. Majka je nastavila: „A kakve veze ima to što se obrijala?“ Doktorica je slegnula ramenima i rekla da mlade djevojke danas ne znaju osnovne stvari. Tada sam shvatila da od nje neću dobiti ni izvinjenje ni objašnjenje.

Otišle smo do uprave doma zdravlja i zatražile razgovor s odgovornom osobom. Tamo su nas primili tek poslije gotovo sat vremena. Ispričala sam sve što se dogodilo, uključujući riječi koje mi je doktorica uputila. Medicinska sestra koja je bila prisutna tokom dijela pregleda pozvana je da da svoje viđenje događaja. Nisam znala hoće li potvrditi moje riječi. Međutim, rekla je da je čula povišen ton i neprimjerene komentare. Direktor me zatim upitao jesam li dobila nalaz. Odgovorila sam da nisam. U dokumentaciji je bio upisan obavljen pregled, ali mi niko nije objasnio rezultat niti dao jasne preporuke. Direktor je rekao da će provjeriti postupanje doktorice i ponuditi mi novi termin kod drugog ljekara.

Narednih dana nisam željela ni pomisliti na ginekološki pregled. Svaki put kada bih se sjetila ordinacije, osjetila bih isti stid. Majka je pokušavala razgovarati sa mnom, ali sam je izbjegavala. Jedne večeri sjela je pored mene i rekla nešto što me iznenadilo. „Znaš, i ja sam sa sedamnaest godina doživjela poniženje kod ljekara. Zato sam toliko insistirala da odeš na pregled. Mislila sam da će danas biti drugačije.“ Pogledala sam je zbunjeno. Nikada mi nije pričala o tome. Priznala je da se zbog jednog grubog pregleda godinama plašila odlaska doktoru. „Nisam željela da i ti živiš u strahu“, rekla je. Tada sam je prvi put razumjela.

Poslije dvije sedmice zakazala sam pregled kod druge ginekologinje u susjednom gradu. Ovoga puta majka nije insistirala da ide sa mnom. Rekla mi je da sama odlučim. U ordinaciji me dočekala žena srednjih godina, nasmijana i smirena. Prije bilo kakvog pregleda pitala me zašto sam došla i imam li tegobe. Ispričala sam joj prethodno iskustvo. Pažljivo me saslušala i rekla: „Prvo da nešto razjasnimo. Niste uradili ništa pogrešno. To što niste imali seksualne odnose nije razlog za podsmijeh, a uklanjanje dlačica nije medicinski problem samo po sebi.“ Zatim mi je objasnila koje vrste pregleda postoje i da ne moram pristati ni na jedan postupak koji ne razumijem. Prvi put sam osjetila da moje mišljenje nešto vrijedi.

Pregled je protekao mirno. Doktorica je sve objašnjavala unaprijed i pitala me osjećam li nelagodnost. Na kraju mi je rekla da nema razloga za zabrinutost na osnovu obavljenog pregleda i objasnila kada treba ponovo doći ili se ranije javiti zbog eventualnih tegoba. Zahvalila sam joj i priznala da sam se toliko plašila da sam skoro odustala od odlaska. „Nemojte zbog jednog lošeg iskustva zanemariti svoje zdravlje“, odgovorila je. Kada sam izašla iz ordinacije, nazvala sam majku. „Mama, završila sam. Sve je u redu“, rekla sam. Čula sam kako je odahnula. Tog trenutka nisam bila srećna samo zbog dobrih vijesti, nego zato što sam uspjela pobijediti strah koji mi je neko nepotrebno nametnuo.

Mjesec dana kasnije stigao je odgovor na pritužbu koju smo podnijele. Obaviještena sam da je postupanje doktorice razmotreno i da joj je izrečena odgovarajuća interna mjera zbog neprofesionalne komunikacije s pacijentkinjom. Nisam znala hoće li se ona zaista promijeniti, ali mi je bilo važno što moje riječi nisu odbačene. Danas imam dvadeset četiri godine i redovno brinem o svom zdravlju. Nedavno me mlađa rođaka pitala da li prvi odlazak ginekologu mora biti neprijatan. Ispričala sam joj svoje iskustvo, ali i ono drugo, kada me doktorica saslušala i poštovala. Rekla sam joj da ima pravo postavljati pitanja, tražiti objašnjenje i odbiti postupak na koji nije pristala. Najviše sam željela da zapamti jednu stvar: nijedna djevojka ne treba da se stidi svog tijela, svojih odluka ili neiskustva. Onog dana kada sam uplakana izašla iz prve ordinacije, mislila sam da sam ja problem. Danas znam da je problem bio način na koji se jedna odrasla, obrazovana osoba ponašala prema pacijentkinji koja joj je vjerovala. A povjerenje je ono što nijedan ljekar ne bi smio olako izgubiti.