Oglasi - Advertisement

„Recite mi iskreno, jeste li ikada prevarili svoju ženu?“, upitala me je žena sa zadnjeg sjedišta. Pogledao sam je u retrovizoru, iznenađen pitanjem. Imao sam četrdeset dvije godine, bio oženjen skoro dvadeset i nikada nisam razgovarao o takvim stvarima s putnicima. „Nisam“, odgovorio sam. Nasmijala se. „A jeste li sigurni da ona nije prevarila vas?“ Osjetio sam neprijatnost. „Gospođo, ako vam treba razgovor, možemo pričati o nečem drugom.“ Umjesto odgovora, izvadila je telefon i pokazala mi fotografiju muškarca. „Poznajete li ga?“ Na trenutak sam skrenuo pogled s puta. Čovjek na slici bio mi je poznat. Viđao sam ga nekoliko puta ispred zgrade u kojoj je moja žena radila. „Ko je to?“, upitao sam. Žena je tiho odgovorila: „Moj muž. A već godinu dana je u vezi s vašom suprugom.“

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Naglo sam usporio i zaustavio taksi na prvom dozvoljenom mjestu. „Otkud znate ko sam ja?“ upitao sam. Žena se predstavila kao Ivana i rekla da me tražila skoro mjesec dana. Njen muž je posljednjih godinu dana često dolazio kući kasno, izmišljao službena putovanja i skrivao telefon. Prije dvije sedmice pronašla je poruke koje je razmjenjivao s mojom suprugom Jelenom. „Nisam htjela praviti skandal dok nisam bila sigurna“, rekla je. Zatim mi je pokazala nekoliko zajedničkih fotografija. Na jednoj su sjedili u restoranu, a na drugoj izlazili iz hotela. Prepoznao sam Jelenin kaput koji sam joj kupio za godišnjicu braka. Ruke su mi počele drhtati. Ivana je dodala: „Večeras su ponovo zajedno. Zato sam vas zamolila da me odvezete na kraj grada.“

Pitao sam je šta namjerava uraditi. Odgovorila je da želi da ih zajedno zateknemo. „Neću praviti probleme. Samo želim da me pogleda u oči i prestane lagati.“ Nisam znao da li da joj vjerujem. Mogla je biti ljubomorna žena koja je pogrešno protumačila nekoliko fotografija. Ipak, nešto me natjeralo da nastavim vožnju. Uputila me prema malom restoranu na periferiji. Kada smo stigli, pokazala je na crni automobil parkiran pored ulaza. Prepoznao sam registraciju. Bio je to automobil kojim je Jelena nekoliko puta dolazila kući, tvrdeći da je vozi kolega. „Sada mi vjerujete?“, upitala je Ivana. Nisam odgovorio. Ugasio sam motor i nekoliko minuta sjedio nepomično, pokušavajući smisliti šta da kažem ženi s kojom sam proveo pola života.

Ušli smo u restoran i odmah ih ugledali. Sjedili su za stolom pored prozora. Jelena se smijala nečemu što joj je muškarac govorio, a njegova ruka bila je položena preko njene. Kada me ugledala, osmijeh joj je nestao. „Šta ti radiš ovdje?“, promucala je. „Isto pitanje bih mogao postaviti tebi“, odgovorio sam. Muškarac je naglo ustao, ali Ivana ga je zaustavila. „Sjedi, Dragane. Večeras ćeš konačno objasniti gdje provodiš svoje službene sastanke.“ Gosti su se okretali prema nama. Jelena je pokušala da me povuče u stranu, ali sam joj rekao da nema potrebe. „Samo mi odgovori na jedno pitanje. Koliko dugo?“ Spustila je pogled. „Skoro osam mjeseci“, prošaputala je. Tada sam shvatio da je Ivana govorila istinu.

Izašao sam iz restorana prije nego što sam izgubio kontrolu nad sobom. Ivana je krenula za mnom. Sjeli smo u automobil, ali nisam mogao pokrenuti motor. „Izvinite što sam vas ovako dovela“, rekla je. „Nisam znala drugi način da vam pokažem.“ Pogledao sam je i upitao zašto nije jednostavno nazvala. Odgovorila je da nije imala moj broj i da je preko poznanika saznala da vikendom vozim noćnu smjenu. „Nisam željela da vam nepoznata žena preko telefona saopšti nešto ovako strašno.“ Te noći nisam nastavio raditi. Odvezao sam Ivanu kući i odbio da joj naplatim vožnju. Prije nego što je izašla, rekla mi je: „Nemojte večeras donositi odluke. Oboje smo previše povrijeđeni.“

Kada sam stigao kući, Jelena je već bila tamo. Sjedila je za kuhinjskim stolom i plakala. Počela je govoriti da je pogriješila, da se osjećala usamljeno i da nije planirala da se zaljubi. „Zaljubiš?“, ponovio sam. „Dakle, nije bila samo prolazna avantura?“ Tada je priznala da je razmišljala o odlasku, ali nije imala hrabrosti da mi kaže. Najviše me pogodilo što je posljednjih mjeseci planirala ljetovanje sa mnom i našim sinom, dok je istovremeno održavala drugu vezu. Rekao sam joj da ću nekoliko dana provesti kod brata. Nije me zaustavljala. Samo je upitala postoji li mogućnost da joj oprostim. „Ne znam“, odgovorio sam. „Ali znam da više ne mogu vjerovati onome što mi kažeš.“

Narednih mjeseci pokušavali smo razgovarati, ali svaki susret završavao se istim pitanjima. Jelena je prekinula vezu s Draganom i predlagala bračno savjetovanje. Otišli smo na nekoliko razgovora, ali sam shvatio da više ne želim nastaviti brak. Nisam je mrzio. Samo nisam mogao zamisliti da ponovo živimo kao ranije. Pokrenuli smo sporazumni razvod i dogovorili se da naš sin ne bude uvučen u naše sukobe. Ivana mi se jednom javila da pita kako sam. Rekla je da se i ona razvela. Popili smo kafu i razgovarali gotovo tri sata. Nije bilo ničega između nas, niti smo pokušavali jedno drugom zamijeniti izgubljene partnere. Jednostavno smo razumjeli kroz šta ono drugo prolazi.

Danas su prošle tri godine od te subotnje noći. I dalje vozim taksi, ali više ne radim svaku noć. Sin često dolazi kod mene, a sa Jelenom imam pristojan odnos zbog njega. Ivanu povremeno sretnem u gradu. Nedavno smo zajedno popili kafu i nasmijali se kada je rekla da je onu vožnju ipak trebalo da mi plati. „To vam je bila najskuplja vožnja u životu“, našalila se. Pogledao sam je i odgovorio: „Možda, ali ste mi otvorili oči.“ Te večeri, dok sam vozio kući, razmišljao sam koliko se život može promijeniti za samo nekoliko minuta. Godinama sam vjerovao da dobro poznajem ženu s kojom dijelim dom. Nisam ni slutio da jedan običan putnik može srušiti sve u šta vjerujem. Ipak, danas znam da istina, ma koliko boljela, vrijedi više od života provedenog u laži. A kada mi sada neko uđe u taksi i kaže da vozim do kraja grada, uvijek se sjetim žene koja mi je jedne subote pokazala da najteže putovanje nije ono koje pređemo automobilom, nego ono nakon kojeg moramo iznova naučiti živjeti.