Oglasi - Advertisement

„Milena, ne prilazi im! To su isti ljudi!“ začuo se glas iz gepeka. Ukočila sam se nasred šumskog puta. Glas je zaista podsjećao na majčin, ali sada sam jasno čula da pripada živoj ženi koja se gušila od plača. Muškarac pored automobila naglo je zalupio gepek, dok je drugi krenuo prema meni. „Gospođo, smirite se, imamo problem s jednom bolesnom ženom“, rekao je. Prepoznala sam ga čim je prišao svjetlu. Bio je to Dragan, bivši poslovni partner mog muža. Prije tri mjeseca tvrdio je da ga nije vidio otkako je nestao. „Gdje je Nikola?“ upitala sam. Draganovo lice se promijenilo. „Ko ti je rekao da dođeš ovamo?“ Tada sam shvatila da moj dolazak kroz šumu nije bio slučajnost. Neko me je namjerno poslao tim putem.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Sve je počelo dva sata ranije, kada sam dobila poruku s nepoznatog broja: „Ako želiš saznati šta se dogodilo tvom mužu, večeras idi starim putem kroz šumu. Nikome ne govori.“ Nikola je nestao prije jedanaest sedmica. Policiji je prijavljen njegov nestanak, ali nisu pronašli ništa što bi objasnilo gdje je otišao. Naša zajednička ušteđevina bila je podignuta nekoliko dana ranije, zbog čega su svi vjerovali da me napustio. Ja sam odbijala da povjerujem u to. Sada je preda mnom stajao čovjek koji mi je posljednji rekao da Nikolu nikada više nije vidio. Pokušala sam se odmaknuti, ali Dragan me je zgrabio za ruku. „Daj telefon!“ naredio je. U tom trenutku gepek se iznutra ponovo zatresao.

„Pusti je!“ povikala je žena. „Već sam sve poslala policiji!“ Dragan je istog časa pustio moju ruku. Njegov saučesnik opsovao je i potrčao prema vozačevim vratima. Iskoristila sam trenutak, okrenula se i pobjegla među drveće. Čula sam Dragana kako viče da me uhvate, ali nisam prestajala trčati. Spotakla sam se o korijen, pala na koljena i zavukla se iza velikog oborenog stabla. Telefon mi je ispao iz džepa. Dok sam ga tražila po mokrom lišću, začula sam automobil kako se udaljava. Zatim je nastala tišina. Na ekranu je već bio otvoren razgovor s nepoznatim brojem. Stigla je nova poruka: „Nemoj se vraćati na put. Tvoj muž je živ, ali više nije kod njih.“

Ruke su mi toliko drhtale da sam jedva pozvala policiju. Objasnila sam gdje se nalazim, a zatim poslala broj s kojeg sam primila poruke. Policajci su me pronašli četrdesetak minuta kasnije. U stanici me je čekalo iznenađenje. Žena iz gepeka bila je Dragana supruga Vesna, medicinska sestra koju sam nekoliko puta srela na poslovnim večerama. Uspjela je pobjeći kada su muškarci zaustavili automobil zbog policijske patrole. Upravo je ona slala poruke s telefona koji je skrivala od muža. „Zašto ste govorili glasom moje majke?“ upitala sam. Vesna je spustila pogled. „Nisam pokušavala da je oponašam. Operisala sam grlo prije dvije godine. Znam da vam moj glas liči na njen. To ste mi jednom i sami rekli.“

Vesna je zatim ispričala nešto zbog čega sam zanijemjela. Nikola je otkrio da Dragan godinama izvlači novac iz njihove zajedničke firme koristeći lažne račune. Prijetio je da će ga prijaviti. Umjesto da vrati novac, Dragan je organizovao njegov nestanak, predstavljajući ga kao čovjeka koji je pobjegao sa zajedničkom ušteđevinom. Nikolu su nekoliko dana držali u napuštenom objektu, pokušavajući ga natjerati da potpiše dokumente kojima bi preuzeo odgovornost za dugove. Vesna je slučajno saznala šta rade. Pronašla je i dokumente o prevarama, ali kada je pokušala pomoći Nikoli, muž ju je zaključao u kući. Te noći otkrio je njen skriveni telefon i odlučio da je odvede na drugo mjesto. Ona je prije toga uspjela poslati poruku meni.

„Ali zašto ste me poslali samu kroz šumu?“ upitala sam, osjećajući kako me obuzima bijes. Vesna je zaplakala. „Nikola mi je rekao da samo vi znate gdje je stara planinarska kuća vašeg oca. Mislila sam da će vas put dovesti do nje prije nego što Dragan stigne.“ Zatim je priznala da nije očekivala da će njen muž baš te večeri koristiti isti šumski put. Policija je odmah provjerila kuću, udaljenu nekoliko kilometara od mjesta na kojem sam pronađena. Bila je zaključana spolja. Kada su razvalili vrata, unutra su pronašli mog muža. Bio je iscrpljen, povrijeđen i nekoliko kilograma mršaviji, ali živ. Nikola mi je kasnije ispričao da je uspio pobjeći iz objekta u kojem su ga držali, ali ga je Dragan ponovo pronašao i zaključao u našoj staroj kući, uvjeren da je niko neće obilaziti.

U bolnici sam ga jedva prepoznala. Kada me je ugledao, počeo je plakati. „Mislio sam da će te ubijediti da sam pobjegao“, šapnuo je. Sjela sam pored kreveta i držala ga za ruku. Ispričao mi je da je odbio potpisati lažne papire i da je nekoliko puta pokušao pobjeći. Najviše ga je plašilo što Dragan zna gdje živim. Policija je u međuvremenu pronašla automobil i uhapsila dvojicu muškaraca. Vesnino svjedočenje, poslovna dokumentacija i tragovi iz objekta povezali su ih s otmicom i finansijskim prevarama. Tek tada sam saznala još jednu stvar: moja ušteđevina nije nestala zbog Nikole. Dragan je falsifikovao njegov potpis na nalogu za podizanje novca, a Nikola je nestao upravo kada je krenuo u banku da prijavi nepravilnosti.

Prošlo je godinu dana. Nikola se fizički oporavio, ali još uvijek ne podnosi zaključana vrata. Vesna se razvela i svjedočila na suđenju, a Dragan je osuđen zbog otmice i drugih krivičnih djela. Jednog dana ponovo sam srela Vesnu ispred bolnice. Zahvalila sam joj što je rizikovala život da nas spasi, ali sam je pitala zašto mi je iz šume dovikivala majčino ime, iako ga nije mogla znati. Pogledala me je začuđeno. „Milena, ja nisam izgovorila ime vaše majke. Vikala sam samo da stanete.“ Osjetila sam jezu. Moja pokojna majka zvala se Ljiljana, a njena posljednja rečenica prije smrti bila je: „Milena, ako se ikada uplašiš, nemoj trčati prema prvom svjetlu koje vidiš.“ Nikome to nisam ispričala. A te noći, prije nego što sam ugledala automobil, upravo sam te riječi čula iza svojih leđa, izgovorene glasom koji nikada nisam zaboravila.