Kada sam stigao pred kuću mlade konobarice Ane, ugledao sam policijski automobil i dvoje ljudi kako iznose nekoliko kesa. Srce mi je preskočilo. Pomislio sam da joj se dogodilo nešto strašno. Prišao sam kapiji i upitao policajca šta se dešava. „Koga tražite?“ odgovorio je. „Anu. Radila je u kafiću kod autobuske stanice. Već mjesecima mi je donosila kafu i razgovarala sa mnom.“ Policajac me je neobično pogledao. „A jeste li joj davali novac?“ upitao je. Zbunjeno sam klimnuo glavom. „Ponekad bih joj ostavio malo veći bakšiš.“ Tada je iz kuće izašla uplakana žena srednjih godina i povikala: „Vi ste gospodin Petar? Ana je stalno pričala o vama!“
Žena se predstavila kao Anina majka, Ljiljana. Pozvala me je unutra, a policajac je rekao da mogu razgovarati nekoliko minuta. U dnevnoj sobi bilo je razbacanih papira, a na stolu je stajala fotografija Ane s djevojčicom od četiri godine. „To joj je kćerka“, objasnila je Ljiljana. Ostao sam zatečen. Ana mi nikada nije spomenula dijete. „Gdje je ona?“ upitao sam. Ljiljana je zaplakala. „U bolnici je. Prije tri dana završila je na hitnoj operaciji. Danas su došli da uzmu neke stvari zbog prijave koju je podnijela protiv bivšeg partnera.“ Sjeo sam na stolicu. Ana je svakog dana bila nasmijana, a ja nisam znao da iza tog osmijeha krije toliko problema.
Ljiljana mi je objasnila da je Anin bivši partner godinama pravio dugove, uzimao joj novac i prijetio kada je odlučila da ga napusti. Zbog toga je Ana radila dvije smjene, plaćala stan i sama brinula o djevojčici. Prije nekoliko mjeseci počela je osjećati jake bolove, ali je stalno odlagala pregled. „Govorila je da nema vremena da bude bolesna“, rekla je njena majka. Kada sam upitao zašto je prestala raditi u kafiću, saznao sam da je dobila otkaz jer je nekoliko puta izostala zbog zdravstvenih problema. Gazda joj je rekao da mu treba neko na koga uvijek može računati. Tog dana otišla je kući uplakana, ne znajući kako će platiti kiriju.

„A znate li šta je najviše boljelo?“ nastavila je Ljiljana. „Što je stalno pitala za vas.“ Pogledao sam je iznenađeno. „Za mene?“ „Da. Govorila je da u kafiću postoji jedan stariji gospodin koji svakog jutra sjedi sam i uvijek je pita kako je. Rekla mi je da joj je žao što nije stigla da vam objasni zašto je otišla.“ Nisam mogao vjerovati. Mislio sam da sam samo usamljen penzioner kojem ljubazna konobarica iz pristojnosti donosi kafu. A ona je očigledno i u meni pronašla nekoga kome može vjerovati. Upitao sam mogu li je posjetiti u bolnici. Ljiljana je klimnula glavom, ali me upozorila da se Ana još oporavlja.
Sutradan sam kupio cvijeće i otišao u bolnicu. Ana je ležala blijeda, s podočnjacima, ali kada me je ugledala, lice joj se ozarilo. „Čika Petre! Kako ste me pronašli?“ upitala je. Sjeo sam pored kreveta i rekao da sam se zabrinuo jer je više nema u kafiću. Počela je plakati. „Nisam htjela da vam se žalim. Imate vi svojih briga.“ Uhvatila me je za ruku. „Znate, moj otac je umro kada sam imala deset godina. Vi me mnogo podsjećate na njega.“ Te riječi su me pogodile pravo u srce. Čitavog života nisam imao djecu, a sada je jedna mlada žena govorila da je u meni vidjela očinsku figuru.

Kada je izašla iz bolnice, otišao sam da je posjetim. Njena djevojčica Mila stidljivo je stajala iza majke. Donio sam joj bojanke i malu lutku. Poslije nekoliko minuta već mi je pokazivala svoje crteže. Ana je pokušala da se zahvali, ali sam je prekinuo. „Ne treba mi zahvalnost. Samo želim da znate da niste sami.“ Tada mi je priznala da kasni s kirijom i da se plaši da će morati napustiti stan. Ponudio sam joj pomoć, ali nije željela da prihvati novac. „Neću da mislite da sam bila ljubazna prema vama zbog koristi“, rekla je. Odgovorio sam joj da to nikada nisam pomislio i predložio da joj pomognem da pronađe novi posao.
Nekoliko nedjelja kasnije moj stari prijatelj zaposlio je Anu u svojoj knjižari. Radno vrijeme bilo je redovno, a posao manje naporan. Polako se oporavljala i ponovo počela da se smije. Jedne nedjelje pozvala me je na ručak. Kada sam ušao, Mila mi je potrčala u susret i povikala: „Deda Petre!“ Zastao sam kao ukopan. Nikada me niko nije tako nazvao. Ana se nasmijala i rekla: „Nadam se da vam ne smeta. Sama je počela.“ Nisam mogao odgovoriti. Samo sam zagrlio djevojčicu, a oči su mi se napunile suzama. Prvi put nakon penzionisanja nisam jedva čekao da dan prođe. Imao sam razlog da ustanem, izađem i nekome se obradujem.

Prošle su tri godine od dana kada sam pokucao na Anina vrata. Danas imam šezdeset osam godina. Mila je krenula u školu, Ana je napredovala na poslu, a njen bivši partner više ne uznemirava porodicu nakon postupanja nadležnih. Svake nedjelje ručamo zajedno. Za moj posljednji rođendan Mila mi je donijela čestitku koju je sama napravila. Na njoj je pisalo: „Najboljem dedi na svijetu, hvala što si našao nas.“ Zagrlio sam je i dugo nisam mogao govoriti. Nekada sam mislio da je najveća tuga ostariti bez vlastite djece. Danas znam da porodica ne mora uvijek nastati rođenjem ili brakom. Ponekad počne sasvim običnim pitanjem koje vam postavi nepoznata konobarica: „Čika Petre, jeste li danas dobro?“






















