Oglasi - Advertisement

„Neću abortirati samo zato što ti ne želiš još dece. Ali neću ni ostati u kući u kojoj mi pretiš“, rekla sam mu sledećeg jutra. Muž je sedeo za kuhinjskim stolom, pio kafu i ponašao se kao da prethodne noći nije izgovorio ništa strašno. „Znači, odlučila si?“ upitao je hladno. „Jesam.“ Spustio je šolju i rekao: „Onda imaš do večeras da se spakuješ.“ Nisam mogla verovati da čovek s kojim sam provela devet godina braka zaista izbacuje trudnu ženu iz kuće. U sobi pored nas spavali su naš osmogodišnji sin i šestogodišnja ćerka. Kada sam ga pitala šta će biti s njima, odgovorio je: „Oni ostaju sa mnom. Ti si odlučila da odeš.“

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

„Nećeš mi oduzeti decu!“, povikala sam. Tada je ustao i udario dlanom o sto. „Nemoj da me teraš da kažem nešto još gore!“ Uplašila sam se, ali nisam želela da to primeti. Otišla sam u spavaću sobu i pozvala sestru. Kada je čula šta se dogodilo, rekla je da odmah dolazi. Za manje od pola sata stajala je pred našom kućom. Muž joj je otvorio vrata i podrugljivo rekao: „Evo je pomoć za samohranu majku petoro dece!“ Sestra ga je pogledala i odgovorila: „Ako si toliko zabrinut za novac, zašto si prošlog meseca kupio automobil od trideset hiljada evra?“ On je zaćutao. Nisam ni znala da joj je pričao o toj kupovini.

Tog dana sam s decom otišla kod roditelja. Majka je zaplakala kada me je videla, a otac je samo pitao jesam li dobro. Nisam bila. Imala sam trideset pet godina, dvoje male dece i trudnoću koja je zahtevala posebnu pažnju. Na sledećem pregledu lekar mi je objasnio da trudnoća s trojkama nosi povećane rizike i da će biti potrebne česte kontrole. Razgovarali smo o mogućim komplikacijama, medicinskim opcijama i potrebi da odluke donosim informisano, bez prisile. Pitala sam ga mogu li izneti trudnoću. „Pratićemo vas pažljivo, ali niko ne može unapred obećati ishod“, rekao je. Izašla sam iz ordinacije zabrinuta, ali zahvalna što me je neko konačno saslušao.

Tri dana kasnije muž se pojavio kod mojih roditelja. Doneo je igračke deci i pokušao da se ponaša kao da smo se samo posvađali. „Hajde da razgovaramo nasamo“, rekao je. Pristala sam, ali smo ostali u dvorištu. Počeo je da objašnjava kako se uspaničio kada je čuo da nosim trojke. Govorio je o kreditima, poslu i strahu da nećemo moći finansijski izdržati. „Mogao si mi sve to reći bez pretnji“, odgovorila sam. Tada je izgovorio nešto što me je potpuno zateklo: „Postoji još jedan razlog zbog kojeg ne želim petoro dece.“ Pogledala sam ga. „Kakav razlog?“ Spustio je glavu i priznao da već šest meseci planira da napusti posao i ode u inostranstvo.

„Kada si mislio da mi kažeš?“ upitala sam. Objasnio je da je dobio ponudu za posao u Nemačkoj i da je već razgovarao o smeštaju. Planirao je prvo da ode sam, a da se mi kasnije preselimo. „A sada misliš da su tri bebe prepreka?“ pitala sam. „Mislim da nećemo uspeti“, odgovorio je. Prvi put sam čula njegov stvarni strah, ali nisam mogla zaboraviti ultimatum. Rekla sam mu da možemo razgovarati o novcu, poslu i budućnosti, ali ne dok mi preti da će me ostaviti bez doma i dece. Pokušao je da me zagrli. Odmakla sam se. „Ne mogu ti verovati samo zato što si danas došao s poklonima.“

Narednih nedelja ostala sam kod roditelja. Muž je redovno viđao decu, ali naš odnos bio je ozbiljno narušen. Jedne večeri sin me je upitao: „Mama, hoće li tata voleti nove bebe?“ To pitanje me je pogodilo više nego sve naše svađe. Nisam želela da deca misle da su njihova braća ili sestre razlog za raspad porodice. Zato sam potražila stručnu podršku i razgovarala s mužem o zajedničkom savetovanju. Pristao je tek kada je shvatio da se neću vratiti zbog njegovih obećanja. Na prvom razgovoru priznao je da je postupio okrutno i da ga je panika navela na reči koje nije smeo da izgovori.

U dvadeset osmoj nedelji završila sam u bolnici zbog komplikacija i mogućeg prevremenog porođaja. Lekari su odlučili da me pažljivo nadgledaju. Muž je došao čim je saznao i prvi put sam ga videla potpuno slomljenog. „Bojim se da ću izgubiti tebe i bebe“, rekao je. Odgovorila sam da je trebalo da razmišlja o mom zdravlju mnogo ranije. U narednim nedeljama redovno je dovodio decu mojim roditeljima, pomagao oko obaveza i dolazio na dogovorene posete. Nije me nagovarao da se vratim. Kada se moje stanje kasnije pogoršalo, lekarski tim odlučio je da porođaj više ne treba odlagati. Bila sam uplašena dok su me pripremali za carski rez.

Rodila sam dve devojčice i jednog dečaka. Bebe su bile prevremeno rođene i provele su više nedelja na odeljenju neonatalne intenzivne nege. Svaki njihov mali napredak bio je razlog za slavlje. Muž je dolazio svakodnevno, ali nisam odmah pristala da ponovo živimo zajedno. Danas je prošlo godinu i po dana. Deca lepo napreduju, a mi smo uz mnogo razgovora i rada postepeno obnovili odnos. Ostali smo u svom gradu, a on je odustao od odlaska u inostranstvo. Nikada nisam zaboravila ono jutro kada mi je dao rok od dvadeset četiri sata. Nedavno me je zagrlio dok smo uspavljivali trojke i rekao: „Ne mogu verovati da sam jednom tražio da ih nema.“ Pogledala sam ga i odgovorila: „Najvažnije je da nikada više ne pomisliš da o mom telu i našoj porodici možeš odlučivati pretnjama.“