Oglasi - Advertisement

„Znam da ovo nećete pročitati dok budem živa, ali moram da vam kažem nešto pre nego što ode kasno…“ Tako je počinjalo pismo naše bake Milene, koje smo pronašli ispod dušeka mesec dana nakon njene smrti. Sedeli smo za kuhinjskim stolom, nas troje unučadi, dok je moja sestra Jelena drhtavim rukama otvarala požutele listove. „Pet godina čekam da mi neko od vas zakuca na vrata bez prethodne najave. Svake nedelje kažem komšinici da ćete možda doći. Ona napravi dodatnu kafu, a ja iznesem najbolje šolje. Uveče ih vratim u ormar, netaknute.“ Jelena je počela da plače. Moj brat Marko spustio je pogled. A ja sam se setila koliko sam puta odbila bakin poziv jer sam bila umorna.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Nastavili smo da čitamo. „Ne ljutim se što radite. Znam da život nije lak. Ali teško je kada ceo dan ne progovorim ni reč, osim kada me poštar pita imam li nešto za slanje. Zato sam počela da pišem pisma. Jedno za svakog od vas.“ U koverti su zaista bila tri zasebna pisma, uredno presavijena i označena našim imenima. Međutim, ispod njih nalazio se još jedan papir. Na njemu je baka napisala: „Pre nego što pročitate svoja pisma, otvorite donju fioku mog starog ormara. Tamo ćete razumeti zašto sam vas toliko zvala poslednjih meseci.“ Pogledali smo se. Niko nije znao na šta misli.

U bakinoj sobi otvorili smo fioku. Unutra je bila kutija sa lekarskim nalazima, receptima i terminima pregleda. Na jednom papiru pisalo je da joj je lekar preporučio dodatne preglede zbog sumnjivih promena na plućima. Sledeći termin bio je zakazan pre četiri meseca, ali ga nije ispoštovala. Uz dokumentaciju je stajala ceduljica: „Ne mogu sama autobusom. Pitati Marka kada bude slobodan.“ Marko je prebledeo. „Zvala me je tog dana“, prošaputao je. „Rekla je da joj treba prevoz do grada. Ja sam joj odgovorio da imam poslovni sastanak.“ Jelena je pronašla još jednu cedulju sa svojim imenom. Baka je zapisala da je želela da je zamoli da ostane nekoliko dana kod nje.

Vratili smo se za sto. Marko je otvorio svoje pismo. „Sine moj, sećaš li se kada si kao mali imao upalu pluća? Tri noći nisam spavala, sedela sam pored tvog kreveta i merila ti temperaturu. Ne pišem ti ovo da bih ti nešto prebacila. Samo sam se nadala da ćeš, kada ostarim, imati jedno slobodno popodne za mene. Nemoj da te grize savest. Znam da me voliš, samo si mislio da vremena imamo mnogo.“ Marko je ustao i izašao u dvorište. Kroz prozor sam videla kako sedi na staroj klupi i plače. Bio je čovek koji nikada nije pokazivao emocije, a sada nije mogao da se smiri.

Jelena je svoje pismo jedva pročitala. Baka joj je pisala o njenom detinjstvu, prvoj školskoj priredbi i danu kada je postala majka. „Čuvala sam tvoju decu kad god je trebalo. Ne zato što sam morala, nego zato što su mi donosila radost. Poslednjih godina stalno sam te molila da ih dovedeš. Govorila si da imaju treninge i obaveze. Razumem. Samo sam želela da ih još jednom vidim kako trče po dvorištu.“ Jelena se tada setila da je baka za prošli Uskrs pripremila kolače za praunuke. Nismo došli. Kada smo je kasnije pozvali, rekla je da ih je podelila komšijskoj deci.

Na kraju sam otvorila svoje pismo. „Moja najstarija unuko, ti si uvek bila moje najhrabrije dete. Znam da radiš mnogo i da često nemaš vremena ni za sebe. Ali sećaš li se kako si dolazila kod mene kada si se svađala s roditeljima? Govorila si da je moja kuća jedino mesto gde te niko ne osuđuje. Volela bih da si se setila tog mesta i kada si odrasla. Ne treba meni ništa. Ni novac, ni pokloni. Samo da sednemo, popijemo kafu i ispričamo se.“ Nisam mogla da nastavim. Setila sam se poslednjeg razgovora. Baka me je pitala kada dolazim, a ja sam nervozno rekla: „Bako, nemoj me stalno ispitivati, doći ću kad stignem.“

Narednog dana otišli smo kod komšinice Ruže, žene koja je pronašla baku. Pitali smo je zašto nam nije rekla da je toliko usamljena. „Govorila sam joj da vas pozove i kaže kako joj je“, odgovorila je. „Ali nije htela da vam bude teret.“ Zatim je iz ormara izvadila kesu sa tri mala poklona. Baka ih je ostavila kod nje nedelju dana pre smrti. Za Marka je isplela šal, Jeleni je sačuvala porodičnu fotografiju, a meni je namenila staru svesku sa receptima. Ruža nam je rekla da je baka poslednjih dana često sedela pored prozora. Svaki put kada bi automobil usporio ispred kuće, ustajala je da vidi jesmo li stigli.

Prošlo je godinu dana. Bakinu kuću nismo prodali. Popravili smo krov, uredili dvorište i svake nedelje odlazimo tamo sa decom. U kuhinji još stoje njene najbolje šolje. Marko je predložio da se dogovorimo da niko od naših starijih rođaka više ne ostane bez pomoći i društva. Sada redovno posećujemo tetku koja živi sama, a deca nose kolače komšinici Ruži. Nedavno je moja ćerka pronašla bakinu svesku i pitala zašto je na poslednjoj strani napisala: „Ne odlažite ljubav za sutra.“ Nisam znala kako da joj objasnim. Samo sam je zagrlila. Jer najteže od svega nije bilo to što je baka umrla sama. Najteže je bilo saznanje da nas je do poslednjeg dana čekala, a mi smo stalno mislili da ćemo imati vremena.