Kada sam otvorila kofer svog pastorka, sedamnaestogodišnjeg Nikole, ugledala sam kutiju sa skupim zlatnim lančićem, nekoliko stotina evra i avionsku kartu na ime moje šesnaestogodišnje ćerke Milice. Karta je bila za let za Beč, zakazan za naredno jutro. Srce mi je počelo lupati. Mi smo došli na petodnevni porodični odmor, a niko nije spominjao nikakvo putovanje u Austriju. Ispod karte pronašla sam poruku napisanu Nikolinim rukopisom: „Nemoj ništa govoriti roditeljima. Kad stignemo tamo, više neće moći da nas razdvoje.“ Sjela sam na krevet, potpuno ošamućena. Šta su njih dvoje planirali i zašto je moj muž insistirao da dijele sobu?
Odmah sam pozvala supruga Dejana. Kada je ušao i vidio šta držim, lice mu se promijenilo. „Odakle ti to?“ upitao je. „Iz kofera tvog sina! Hoćeš li mi objasniti zašto naše dijete ima kartu za Beč?“ Dejan je zgrabio papir i počeo da ga pregledava. „Ovo je neka glupost“, promrmljao je. „Nemoj praviti scenu.“ Međutim, kada sam mu pokazala poruku, više nije mogao glumiti ravnodušnost. Pozvao je Nikolu u sobu. Dječak je ušao nasmijan, ali kada je ugledao otvoreni kofer, zastao je. „Tata, zašto preturate po mojim stvarima?“ Dejan je podigao kartu. „Zato što izgleda da moj sin planira odvesti maloljetnu djevojku u drugu državu bez znanja roditelja!“
Nikola je pocrvenio i rekao da karta nije njegova. „Kupio sam je za Milicu jer je željela posjetiti jednu školu u Beču.“ Nisam mogla vjerovati šta slušam. „Kakvu školu? Ona za dvije sedmice počinje drugi razred srednje!“ Nikola je nervozno pogledao prema vratima. „Neka vam ona objasni.“ Tada se pojavila Milica. Čim je vidjela kartu, oči su joj se napunile suzama. „Mama, molim te, nemoj vikati.“ Uhvatila sam je za ruku i odvela u našu sobu. „Hoću samo istinu.“ Dugo je ćutala, a onda priznala da su ona i Nikola već tri mjeseca planirali odlazak. „Mislili smo da ćemo tamo živjeti zajedno“, prošaputala je.

Osjetila sam kako mi se stomak steže. „Živjeti zajedno? Milice, ti imaš šesnaest godina!“ Počela je plakati i govoriti da je niko ne razumije. Objasnila mi je da su se ona i Nikola zbližili nakon našeg vjenčanja prije godinu dana. U početku su bili samo prijatelji, a zatim su shvatili da se sviđaju jedno drugom. „Nismo krvni srodnici, mama“, govorila je. „Zašto je onda toliko strašno?“ Nisam znala šta da odgovorim. Više od svega me je plašilo što su dvoje tinejdžera, bez posla i iskustva, planirali pobjeći u drugu državu. „Gdje biste živjeli?“ upitala sam. Milica je spustila pogled. „Nikola kaže da njegov drug ima stan.“
Kada smo se svi okupili, Dejan je izgubio strpljenje. „Odmah ćete prekinuti tu glupost!“ viknuo je. Nikola mu je odgovorio da nema pravo određivati koga će voljeti. Rasprava je postajala sve glasnija. Tada sam primijetila nešto neobično. Nikola je uporno izbjegavao da kaže ime prijatelja kod kojeg su planirali odsjesti. Zatražila sam da mi pokaže prepisku. Odbijao je, ali je na kraju, nakon dugog razgovora, pristao. Tamo nije bilo nikakvog prijatelja. Kontakt pod imenom „Aleks“ nudio im je smještaj i posao, ali je tražio da dođu sami i da nikome ne govore adresu. U jednoj poruci pisalo je da će im po dolasku uzeti dokumente radi „prijave“.

Dejan je odmah prestao vikati. Pročitao je poruke i problijedio. „Nikola, jesi li ti normalan? Ne znaš ni ko je ovaj čovjek!“ Nikola je pokušao objasniti da se s Aleksovim profilom dopisuje već mjesec dana i da mu je obećan posao u restoranu. „Rekao je da ne trebaju nikakvi papiri“, dodao je. Tada nam je postalo jasno koliko je situacija ozbiljna. Kontaktirali smo policiju i prijavili sumnjivu prepisku. Savjetovali su nam da djeca ne putuju i da sačuvamo sve poruke. Nikola i Milica konačno su shvatili da su mogli završiti kod potpuno nepoznate osobe, bez sigurnog smještaja i novca za povratak.
Te večeri dugo smo razgovarali. Dejan je priznao da je pogriješio kada je predložio zajedničku sobu, misleći da će im to pomoći da postanu bliskiji kao porodica. „Nisam ni slutio šta se događa“, rekao je. Nikola je priznao da je zlatni lančić kupio Milici od novca koji je štedio za vozački ispit. Planirali su otići bez pozdrava, uvjereni da ćemo ih pokušati razdvojiti. Rekla sam im da osjećanja ne možemo jednostavno zabraniti, ali da tajne, bježanje i povjerenje nepoznatim ljudima nisu način da riješe probleme. Dogovorili smo se da se vratimo kući i potražimo pomoć porodičnog savjetovališta.

Prošlo je šest mjeseci od tog odmora. Nikola je napunio osamnaest godina i završava srednju školu, a Milica redovno pohađa nastavu. Više ne planiraju zajednički život niti putovanja bez našeg znanja. Njihov odnos se promijenio nakon što su shvatili kakvoj su se opasnosti izložili. Dejan i ja smo kroz savjetovanje naučili koliko je važno razgovarati s djecom prije nego što problemi postanu ozbiljni. Nedavno sam pronašla onu hotelsku fotografiju na kojoj svi četvoro stojimo nasmijani ispred recepcije. Izgledali smo kao savršena porodica. A samo nekoliko sati kasnije saznala sam da su naši tinejdžeri planirali nestati preko granice. Danas znam da najveća opasnost nije bila njihova zaljubljenost, nego činjenica da su vjerovali nepoznatom čovjeku više nego vlastitim roditeljima.






















