Na nepristupačnim visinama kineske provincije Guidžou nalazi se jedno od najneobičnijih sela na svijetu – zajednica smještena unutar ogromne pećine. Saznajte više….
Iako zvuči poput priče iz knjige ili filma, riječ je o stvarnosti u kojoj je više od stotinu ljudi godinama gradilo svoj život, kuće i navike daleko od moderne civilizacije.
- Pećina se nalazi na gotovo 1800 metara nadmorske visine, a do nje se može stići samo planinarenjem. Nema puta, nema saobraćajnica, samo uska staza kojom se pješice dolazi do ulaza. Upravo ta nepristupačnost učinila je da se selo razvije u posebnoj izolaciji, u potpunom skladu s prirodom i u uvjetima koji su mnogima nezamislivi.
Ono što iznenađuje jeste da stanovnici nisu živjeli u primitivnim uslovima. Naprotiv, u pećini su izgradili čitav mali svijet. Postojale su kuće, prostorije za uzgoj domaćih životinja, pa čak i košarkaško igralište koje su sami napravili. Djeca su imala svoju školu, a prema podacima u jednom trenutku pohađalo ju je čak 186 učenika.
No, kineska vlast nije bila naklonjena ovakvom načinu života. Smatrali su da slika ljudi koji žive u pećini šalje pogrešnu poruku o zemlji koja je težila modernizaciji. Godine kada je odluka donesena, selo je zapečaćeno, a mještani protjerani uz objašnjenje da u Kini „ne žive pećinski ljudi“. Za mnoge je to značilo gubitak doma, ali i posebnog načina života koji su stoljećima njegovale njihove porodice.
- Priča o ovom selu ipak je privukla pažnju javnosti. Kada su mediji prenijeli vijest, znatiželja turista i istraživača počela je rasti. Mnogi su željeli vidjeti kako izgleda život u pećini, a taj interes nije mogao ignorirati ni politički vrh. Iako su mnogi stanovnici preseljeni, dio njih ostao je vjeran svom domu, pa se procjenjuje da danas u pećini i dalje živi oko stotinu ljudi.
- Prema pisanju portala Nezavisne novine, upravo interesovanje turista donijelo je i određene koristi ovoj zajednici. Posjetioci dolaze vidjeti nevjerovatnu arhitekturu u kamenu i način života koji podsjeća na prošla vremena. Time su stanovnici dobili priliku da se predstave svijetu, a istovremeno i da ostvare mali prihod od turizma. (Izvor: Nezavisne novine).
Unutrašnjost pećine ne djeluje sablasno, kako bi neko očekivao, već naprotiv – toplinom domaćih zidova, skromnih ali urednih kuća i zajedničkih prostora odiše osjećajem zajedništva. Iako svjetlost dopire samo djelomično, stanovnici su pronašli načine da prilagode svoje navike životu u polumraku. Njihova svakodnevica organizovana je tako da se svi međusobno pomažu, a zajednica funkcioniše kao velika porodica.
- Sociolozi ističu da je fascinantno kako su uspjeli razviti sistem koji omogućava normalan život na mjestu koje većina ljudi ne bi ni pomislila nazvati domom. Djeca su učila, odrasli radili, a društveni život odvijao se unutar zidova pećine, stvarajući mikrokozmos potpuno odvojen od vanjskog svijeta.
Iako se život u pećini mnogima može činiti siromašnim, stanovnici su bili ponosni na svoju nezavisnost. Sami su uzgajali hranu, gradili skloništa i pronalazili načine da djeci pruže obrazovanje. Njihovo košarkaško igralište postalo je simbol – dokaz da i u najmračnijim mjestima može postojati radost igre i duh zajedništva.
- Danas, dok mnogi bivši stanovnici žive u internatima ili su preseljeni u gradove, priča o pećinskom selu ostaje živa. Za one koji su ostali, to nije samo mjesto stanovanja, nego i simbol identiteta i tradicije. Oni vjeruju da im pećina pruža sigurnost i vezu s precima, pa odlazak u urbane sredine za njih znači gubitak nečega dragocjenog.
Možda zato ovo selo ostaje toliko intrigantno. Ono nas podsjeća da postoje ljudi koji i dalje žive daleko od gradskog ritma, u skladu s prirodom, pronalazeći snagu u zajednici i jednostavnosti. Njihova priča nije samo egzotična zanimljivost, već i podsjetnik da luksuz nije uvijek u modernoj tehnologiji, već u osjećaju pripadnosti i mira.
- Na kraju, pećina u Guidžouu nije samo rupa u stijeni – to je mjesto gdje se odvija pravi život, gdje su ljudi izgradili domove, porodice i zajednicu. Iako je vlast pokušala izbrisati taj način života, on i dalje postoji, prkoseći vremenu i okolnostima.
Za one koji su čuli ovu priču ili posjetili selo, ono ostaje dokaz da ljudska snalažljivost i potreba za zajedništvom mogu pobijediti i najmračnije zidove. I možda je upravo u tome njegova najveća čar: pokazuje nam da se svjetlost može pronaći i duboko u tami.
