Oglasi - Advertisement

„Jeco, ti i dalje ne znaš zašto sam se vratio u grad…“ Izgovorio je to toliko ozbiljno da sam zastala nasred hodnika. Muzika je dopirala iz dnevne sobe, a naši prijatelji su se smijali, ne sluteći šta se događa. „Pa zbog posla, valjda“, odgovorila sam. Marko je odmahnuo glavom. „Posao sam mogao da radim i iz Beča. Vratio sam se zbog žene koju sam godinama pokušavao da zaboravim.“ Srce mi je počelo ubrzano kucati. Pomislila sam da konačno govori o meni. Napravila sam korak prema njemu, ali se on povukao. „Nemoj me pogrešno razumjeti. Ta žena nije ti.“ Osjetila sam kako mi se lice žari od stida. Drugi put u životu isti čovjek me je odbio, samo što sam sada imala trideset osam godina, a ne sedamnaest.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

„Onda zašto mi to govoriš?“ upitala sam ljutito. Marko je pogledao prema dnevnoj sobi. „Zato što se ona večeras nalazi među našim prijateljima.“ Pogledala sam kroz otvorena vrata. Tamo su sjedili moj bivši školski drug Saša, njegova supruga Milica i nekoliko poznanika. „Milica?“ prošaputala sam. Marko je klimnuo glavom. Nisam mogla vjerovati. Milica je bila tiha djevojka koju smo u srednjoj školi jedva primjećivali. Nikada nije nosila skupu odjeću niti izlazila sa popularnim društvom. „Zar si zbog udate žene prešao pola Evrope?“ pitala sam. „Nisam znao da je udata kad sam odlučio da se vratim“, odgovorio je. „A sada znam i zato se držim podalje.“

Odjednom sam se sjetila školskih dana. Marko je često sjedio u biblioteci s Milicom, pomagao joj oko matematike i nosio njene knjige. Mi smo se tome smijali. Jednom sam pred cijelim razredom rekla da su savršen par jer nijedno od njih dvoje nikada neće pronaći nekog boljeg. Marko tada nije rekao ništa. Sada me je gledao istim onim mirnim očima. „Sjećaš li se šta si joj rekla na maturi?“ upitao je. Nisam se odmah sjetila. „Rekla si joj da će čitav život biti neprimjetna.“ Osjetila sam neprijatnost. „Bili smo djeca“, pokušala sam se opravdati. „Ti si imala sedamnaest godina, Jeco. Dovoljno da znaš koliko riječi mogu da povrijede.“

U tom trenutku Milica je izašla u hodnik. „Je li sve u redu?“ upitala je. Marko se nasmiješio i rekao da jeste. Međutim, primijetila sam kako su se pogledali. Nije bilo ničeg nepristojnog, ali između njih je postojala bliskost koju nisam mogla razumjeti. Kasnije sam Milicu odvela u kuhinju i direktno je pitala da li zna zbog koga se Marko vratio. Spustila je čašu i dugo ćutala. „Znam“, odgovorila je. „Rekao mi je prije dvije nedjelje.“ „I šta ćeš uraditi?“ pitala sam. „Ništa. Volim svog muža. Marko je dio moje prošlosti.“ Zatim je dodala nešto što me je zaboljelo: „Jeco, ne mora svaka pažnja koju dobiješ značiti da nekoga treba osvojiti.“

Te večeri nisam mogla zaspati. Nisam bila samo ljubomorna na Milicu nego i bijesna na sebe. Godinama sam vjerovala da vrijedim onoliko koliko me muškarci žele. Kada sam ugledala Marka u skupom automobilu, nisam se ni zapitala kakav je čovjek postao. Vidjela sam samo priliku da osvojim nekoga ko me nekada nije primjećivao. Sutradan sam ga pozvala da se nađemo na kafi. Pristao je. „Želim da ti se izvinim“, rekla sam čim smo sjeli. „Zbog škole, zbog Milice i zbog načina na koji sam se ponašala posljednjih nedjelja.“ Izgledao je iznenađeno. „Nisam očekivao ovo od tebe.“ „Nisam ni ja“, priznala sam.

Marko mi je tada ispričao nešto što nisam znala. Nakon mature on i Milica su se kratko zabavljali. Kada je dobio stipendiju u Austriji, otišao je, uvjeren da će njihova veza izdržati. Međutim, mjesecima je radio i studirao, rijetko se javljao, a ona je na kraju prekinula. „Nisam je izgubio zbog siromaštva ili izgleda, nego zato što nisam znao da čuvam ono što imam“, rekao je. Godinama kasnije pronašao ju je na društvenim mrežama. Vidio je da je udata i srećna. Tek tada je shvatio da povratak neće promijeniti prošlost. „Zato sam te odbio. Ne želim ponovo započinjati nešto samo da bih popunio prazninu.“ Prvi put sam razumjela njegovu odluku bez osjećaja poniženja.

Nekoliko dana kasnije desilo se nešto neočekivano. Saša me je nazvao i pitao jesam li primijetila da se Marko ponaša neobično prema Milici. Nisam željela lagati, ali nisam htjela ni izazvati problem. Rekla sam mu da je najbolje da razgovara sa suprugom. Iste večeri Milica mi je poslala poruku. Napisala je da je Saši ispričala sve o susretu s Markom i njihovoj mladalačkoj vezi. Razgovarali su satima, bez svađe. Marko je nekoliko dana kasnije otputovao u Beč da završi poslovne obaveze. Prije odlaska pozvao me je i zahvalio što nisam dodatno zakomplikovala situaciju. „Možda ćemo jednog dana moći biti prijatelji“, rekao je. „Možda“, odgovorila sam.

Prošlo je osam mjeseci. Marko se vratio u grad, ali ovoga puta zbog otvaranja poslovnice svoje firme. Na svečanosti je došao sa ženom koju nisam poznavala. Predstavio mi ju je kao svoju djevojku Tamaru, arhitekticu iz Novog Sada. Bila je nasmijana, jednostavno obučena i potpuno opuštena. Nisam osjetila ljubomoru. Prišla sam Milici, koja je stajala pored Saše, i prvi put iskreno joj rekla da mi je žao zbog svega iz škole. Zagrlila me je. Te večeri vratila sam se kući sama, ali nisam bila nesrećna. Shvatila sam da moj najveći poraz nije bio to što me Marko dva puta odbio. Bio je to trenutak kada sam poželjela čovjeka samo zato što su ga sada svi smatrali uspješnim. A moja najveća pobjeda bila je što mi više nije trebalo njegovo priznanje da bih znala koliko vrijedim.